BROJ 55 novi film Kristijana Milića

Nenad Polimac je za Jutarnji list predstavio novi film reditelja "Živih i mrtvih" Kristijana Milića - "Broj 55" -  jedan u regionalnim okvirima atipičan pogled na rat u Hrvatskoj u kome žanrovsko i repertoarsko određenje dominira nad politički korektnim angažmanom, ili pukom propagandom baziranom na  psihološkim ili socijalnim traumama rata. Na filmu je angažovan i srpski majstor za masku Miroslav Lakobrija.

 

Potkraj ljeta 1991., skupina pripadnika A satnije 1. bojne 105. bjelovarske brigade stigla je u Pakrac, koji su napali srpski pobunjenici. 8. rujna dio njih dobio je zadatak izvidjeti stanje na bojišnici, imali su na raspolaganju improvizirano oklopno vozilo, koje im je pomoglo da se izvuku iz srpske zasjede, pa su poslije ušli i u selo Kusonje, u kojem naizgled nije bilo neprijatelja. Ipak, ubrzo su bili žestoko napadnuti, oklopno vozilo je onesposobljeno, a oni su se sklonili u jednu od kuća. Tamo su se pokušali obraniti, što nije bilo lako, jer je Srbima uskoro stiglo pojačanje. Borba je trajala do jutra, kada su se preživjeli hrvatski branitelji pokušali predati, no srpske su ih snage nakon jezivog mučenja poubijale i ne pokušavajući ih tretirati kao ratne zarobljenike: poslije su bagerom zatrpali grobnicu, uz cestu kod sela Brusnika, u kojoj je bilo dvadeset leševa.

  Po tom događaju iz Domovinskog rata upravo se u selu Ruča – između Velike Gorice i Siska – snima prvi hrvatski ratni akcijski film u profesionalnoj produkciji čiji je naslov „Broj 55“. Već sama riječ „prvi“ pobuđuje čuđenje. Kako je moguće da je hrvatska kinematografija svih ovih godina izbjegavala temu domovinskog rata? A opet, nema zbora da je tako. Devedesetih godina snimali su se samo filmovi o žrtvama rata i psihološkim dvojbama njegovih sudionika, pa kada se 1999. pojavilo 65-minutno djelce požeškog amatera Stjepana Sabljaka „U okruženju“, u kojem se pripadnici Zbora narodne garde bore sa srpskim paravojnim skupinama, kritika je bila tako oduševljena da je taj nagrađen Oktavijanom za najbolji srednjemetražni film. Ratom se ubrzo zatim bavio i hvaljeni art film Lukasa Nole „Nebo sateliti“ (2000.), no u njemu baš nije bilo puno akcije, dok su se posvuda nagrađivani „Crnci“ (2009.) Gorana Devića i Zvonimira Jurića, o vojnicima koji su posumnjali u svoju misiju i nedvojbeno počinili zločine nad civilima, prije mogli okvalificirati kao antiratni film. Zapravo, jedini pravi ratni film bili su „Živi i mrtvi“ Kristijana Milića, pobjednik pulskog festivala 2007., no u pitanju je bila koprodukcija s BiH, a njezini su protagonisti, u onoj polovici priče koja se odigravala 1993., bili su pripadnici HVO-a.

  Zapostavljanje Domovinskog rata odlučio je prekinuti još 2007. tadašnji ravnatelj programa HTV-a Domagoj Burić, zagovornika je našao i u Branku Schmidtu, tada uredniku dramskog programa, pa su odlučili napraviti seriju u stilu „Združene braće“, sjajne produkcije HBO-a, koja je u 10 epizoda s istom skupinom glumaca u ulogama američkih vojnika elaborirala najvažnije završne bitke 2. svjetskog rata u Europi: naša inačica ne bi imala stalno iste junake, ali bi pokrila sva najvažnija ratišta od Vukovara do Knina. Burić je u međuvremenu otišao s te funkcije, no Schmidt je ostao vezan uz projekt i naručio 12 scenarija za predstojeću seriju od kojih ih je odabrano 6: po tri su napisali Ivan Pavličić i Robert Roklicer, prvi je sin poznatog hrvatskog književnika Pavla Pavličića, već se ogledao kao scenarist u Milićevom srednjemetražnom prvijencu „Sigurna kuća“ i u „Živima i mrtvima“, dok je drugi glumac za čiji je proboj opet najzaslužniji Milić, jer mu je dao ulogu ustaškog časnika u svom već spomenutom filmu nagrađenom Zlatnom arenom. Za redatelja prvog filma „Broj 55“ – za koji Pavličić potpisuje scenarij - Schmidt je odabrao upravo Milića, u čemu svakako nije pogriješio: danas 43-godišnji redatelj već je u „Sigurnoj kući“ pokazao da se snalazi u skučenom prostoru s manjim brojem likova, a „Živi i mrtvi“ su najozbiljnije režirani hrvatski ratni film u proteklih nekoliko desetljeća.

  Schmidt je projekt povjerio Stanku Babiću, koji je producirao njegove najbolje filmove „Put lubenica“, „Metastaze“ i „Ljudožder vegetarijanac“. Iako se u početku činilo da Babić može biti zadovoljan budžetom koji mu je osigurala televizija – a koji je uistinu neuobičajeno izdašan za HRT-ove standarde, jer odgovora onome što se utroši za malo skuplji hrvatski film – ipak je zaključeno da će u post produkciji biti problema, jer će novac taman dostajati za snimanje.

  Nedvojbeno je to najambiciozniji HRT-ov projekt nakon Burićevih  „Hrvatskih kraljeva“, koji je ipak bio dokumentarno igrana serija: ovo je za naše prilike pravi ratni spektakl s 47 radnih dana snimanja, što je puno čak i kada su hrvatski filmovi u pitanju (većina ih se snimi za manje od mjesec dana). Babić je morao kupiti pravu kuću, koju će se tijekom produkcije rušiti mecima i eksplozivima, da bi naposljetku čitava odletjela u zrak, kada je neprijatelj napadne minama.

  Dakako, kuća nije jedino poprište radnje. Film započinje u vojnoj bolnici u Zagrebu, odabrane lokacije pokraj Ruče izigravat će krajeve oko Pakraca i selo Kusonje, a završnoj opsadi prethodit će prilično složeni ratni manevri u kojoj osim pripadnika A satnije sudjeluju još tri grupe pripadnika MUP-a, rezervista, dobrovoljaca iz Pakraca te specijalne policije iz Lučkog i Bjelovara. Na suprotnoj su strani srpski pobunjenici, koji dobivaju prevagu kada im se priključe niški specijalci, jedna od najelitnijih postrojbi JNA. Kadrova će biti jako puno, pa se Milić htio osigurati posebnim pripremama: svom je direktoru fotografije, višestruko nagrađivanom Mirku Pivčeviću („Ta divna splitska noć“, „Kenjac“, „Josef“, „Svećenikova djeca“), s kojim je snimio dio „Živih i mrtvih“ koji se odigrava 1943. i koji je tada na Puli izmamio najviše pohvala – napravio tzv. storyboard, crteže kako bi svaki pojedini kadar u ratnim scenama trebao izgledati i gdje se u određenom trenutku nalaze glumci. Taj je storyboard napravio uz pomoć posebnog američkog kompjutorskog programa koji koriste hollywoodski filmaši (u njega je moguće ukopirati i lica glumaca), no dok tamo taj posao izvode asistenti, ovdje se njime morao mučiti sam redatelj. Ništa neobično, jer, kako on kaže, bez obzira koliko je budžet „Broja 55“ velik za naše prilike, to je svota koja se u skupim američkim televizijskim serijama potroši na catering.

  Milić je pasionirani filmoljubac i pokušat će u neke scene prenijeti dio onoga što ga je oduševljavalo u njegovim omiljenim ostvarenjima. Uvodne scene u vojnoj bolnici donekle će asocirati na „12 žigosanih“ Roberta Aldricha, bit će tu i „Južnjačke utjehe“ Waltera Hilla (neprijatelj nije personaliziran, u popisu uloga nema nikoga tko glumi ni srpske pobunjenike niti niške specijalce), ali i hollywoodskih filmova iz tzv. vijetnamskog ciklusa. Premda u filmu ima poznatih glumačkih lica – od Gorana Bogdana i Slavena Knezovića do Marinka Prge i Alena Liverića – nitko nema glavnu ulogu: riječ je o pravom ratnom filmu u kojem je u prvom planu radnja, a ne junaci koji u njoj sudjeluju. Unatoč tome, Milić je iznimno zadovoljan svojim glumcima, a osobito hvali mladog Alana Katića, Marka Cindrića (u našim ga kinima upravo možete vidjeti u trileru Daria Pleića „Nije sve u lovi“), Dražena Mikulića i Slavena Španovića: poznate face poput Slavena Knezovića ionako su efektno iskoristile povjereni prostor, čak i kada im je uloga bila nešto manja.

  U prvim važnim scenama na terenu Goran Bogdan, Darko Milas i Cindrić igraju pripadnike A satnije, koji susreću policijske specijalce koje znaju iz Bjelovara. Njihova satnija uspije odbiti napad srpskih snaga, a vrlo brzo u akciji je i improvizirano oklopno vozilo. Bogdanovom liku to je prvi susret s borbom izbliza, vidno je potresen, pa mu Božo (Dražen Mikulić) pomaže da prevlada stres.

  Uskoro ih put nanese u Kusonje, selo u koje ulaze pretjerano sigurni, uvjereni da tamo nema nikoga, što im se poslije osveti, jer ih srpski pobunjenici opkole i jedini im je spas kuća s rednim brojem 55. Situacije, međutim, time ne postaje jednolične (već smo se nagledali stranih filmova opsade u kojima u jednom trenutku gledatelju postane svejedno tko na koga puca), jer su Milić i njegov scenarist Pavličić posebno razradili dinamiku zbivanja. Pripadnici MUP-a i dobrovoljci iz Pakraca (Prga, Liverić i Nino Sorić) pokušavaju se probiti do kuće i izvući odatle svoje kolege, no tamo je puno ranjenika, koje ovi ne žele napustiti. Redaju se napadi, koji završavaju dramatičnim rušenjem kuće.

  Za scenografiju se pobrinuo renomirani Damir Gabelica, koji je ne tako davno radio i na hollywoodskim produkcijama, a poprilično posla imala je autorica maske, iskusna Ana Bulajić-Črček (trebalo je uvjerljivo „opremiti“ prašnjave, umorne i ranjene borce), za specijalne efekte pobrinuo se Branko Repalust, za specijalnu prostetiku Miroslav Lakobrija, a vizualni efekti vjerojatno će najviše doći do izražaja u fazi post produkcije.

  „Broj 55“ bit će završen točno na vrijeme da ušutka dugogodišnje glasine da HRT malo pomalo gasi svoj dramski program. O uspjehu tog filma ovisit će kada će naredni scenariji u realizaciju, no hoće li to biti dobar i atraktivan film, kao da ni za koga ne dolazi u pitanje. Premijera će po svoj prilici biti na pulskom festivalu narednog ljeta, a nakon toga će film u kina. Kako će publika reagirati na prvi pravi hrvatski ratni film s obiljem akcije? Trebala bi jako dobro.

  Kad završi „Broj 55“ Milić ima podosta planova. Lani je dobio na natječaju HAVCA projekt „Mrtve ribe plivaju na leđima“ po hvaljenoj  knjizi Josipa Mlakića, čiji je roman poslužio i kao predložak za „Žive i mrtve“. Također, još se ne zna što će biti s omnibusom „Vidovgrad“, koji je trebao režirati s Pavličićem i Goranom Rukavinom, za koji su prije nekoliko godina dobili sredstva od HAVC-a, ali tako mala, da producent Damir Terešak iz Maxima filma naprosto nije znao što bi s njima. Šteta, jer je scenarij ocijenjen kao odličan, a možda će eventualan dobar odjek „Broja 55“ biti poticaj da se taj projekt pokrene s mrtve točke.