MAMULA (2014)
Reditelj Milan Todorović kreirao je Mamulu po uzoru na
holivudsku B-produkciju, ali i na neke letnje bolkbastere i danas kultne
klasike horora, i napravio korak napred za srpsku kinematografiju, uspevajući u onome što
mu je bila namera: da napravi film sačinjen od devedeset minuta čiste zabave.
Mamula / The Nymph.
Režija: Milan Todorović. Scenario: Barry Keating, Milan
Konjević, Marko Backović. Direktor fotografije: Dimitrije Joković. Montaža:
Filip Dedić. Scenografija: Ivan Denić. Muzika: Nikola Jeremić. Kostimografija:
Jelena Đorđević. Uloge: Kristina Klebe, Franco Nero, Natalie Burn, Dragan
Mićanović, Miodrag Krstović, Slobodan Stefanović, Sofija Rajović. Trajanje: 88
min. Produkcija: Viktorija film, Beograd / Talking
Wolf Productions, Pančevo / Jerry Catering Service, Beograd / Digitalkraft,
Beograd / Media Plus, Beograd.
Zemlja i godina
proizvodnje: Srbija, 2014.
Mamulu sam gledao u
okviru 38. festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji, u velikom
amfiteatru, okružen mnogobrojnim meštanima, ljudima koji su došli da usput
obiđu festival, neinformisani o tome kakav će film gledati. Roditelji sa decom,
penzioneri, klinci koji su se provukli bez karata, koristeći se onim jednim
putićem koji samo oni znaju... Međutim, većina publike nije očekivala horor
film. Po pojavi sirene ubice, zavladao je muk. Scene smrti protagonista
izazvale su napetost i rastrojstvo u publici, a oni sa osetljivijim sluhom
mogli su čuti šapate starijih: "Pa ovo je pravi horor!", i dece koja
su prvi put suočena sa filmom strave i užasa. Isto kako je sukob sa iskonskim
zlom propraćen strepnjom, tako je i istrajavanje heroja propraćeno aplauzom i
ovacijama, dokazujući da je Mamula postigla željeni efekat: da publici
pruži čistu letnju zabavu, neuslovljenu staležom, raspoloženjem, životnim dobom
ili obrazovanjem.
Mamula prati par američkih turistkinja, Keli
(Kristina Klebe) i Lusi (Natalie Burn), i njihove domaćine, Alexa (Slobodan
Stefanović) i Bobana (Dragan Mićanović), dok istražuju obale Boke Kotorske,
ispijaju koktele, brčkaju se u minijaturnim kupaćim kostimima i skaču uz letnju
muzikicu, pružajući gledaocima sve čari leta. Idilu ruši zlo iz antike, mitska
sirena, biće koje odvlači muškarce u propast, namećući im svoju volju. Pojava
sirene primorava naše heroje da stave svoje ništavne nesuglasice na stranu, u
pokušaju da prežive.
Takva kakva je, priča Mamule
predstavlja klasičan, školski razvitak fabule ispunjene
pravilno najavljenim obrtima i razrešenjem, što bi mnogi nazvali klišeom.
To određenje možemo prihvatiti samo ako kliše shvatimo kao nešto
najstandardnije i ujedno najbolje što je opstalo u dve hiljade i sedamsto
godina dramske tradicije, i ako ponavljanje formule shvatimo kao deo zabave. Film
se i u drugim elementima služi žanrovskim konvencijama i pop-kulturnim
referencama, osobito kada napetost potere rešava kamerom u pokretu, a
jezovitost ambijenta dalekim totalima i nautičkim pasažima. Iz internacionalne
glumačke postavke izdvajaju se legendarni Franco Nero (Franco Nero), dobro
poznat svakom ljubitelju filma kao prva inkarnacija čuvenog Đanga, i Dragan
Mićanović, koji je svakako zaslužio ulogu u najavljenom nastavku ovog filma.
Uprkos užitku i zabavi koju Mamula pruža, sitne greške sprečavaju ovaj
film da u punoj meri realizuje svoj
potencijal. Često korišćenje kamere u pokretu zna da preoptereti gledaoce, ne dozvoljavajući
im da sagledaju celu dubinu kadra, ponekad čak izazivajući i efekat sličan
glavobolji. S obzirom na veliki broj scena smeštenih na brodu, moguće je da je
simulacija glavobolje i mučnine bila svesna namera Milana Todorovića, ali je
čak i tad banalna, pogotovo za film ovog tipa. Prisutno je i par dramaturških
propusta, poput trenutka u kom shvatimo da Aleks, iako mu je Keli jedna od
najboljih prijateljica s kojom je išao na koledž, nije upoznat sa njenim
strahom od vode. Još jedan od propusta je i magloviti idejni plan, koji iako
prisutan – u filmu se kaže da je na ostrvu Mamula tokom II svetskog rata bio fašistički zatvor/logor, te da su komunisti posle rata na ostrvu pronašli zlu sirenu, ali je jedan od njih (Miki Krstović) odlučio da je hrani sve te godine – nije dovoljno razvijen, tako da na
kraju ostaje nejasan čak i pažljivijim gledaocima.
Ipak, Mamula
predstavlja značajno delo u srpskim okvirima: ne samo jer uspeva da
replicira status filma najuticajnije i najveće kinematografske tradicije na
svetu, već i stoga što pruža nadu velikom broju mladih stvaralaca da će jednom
i oni sami imati priliku da snime film ovog tipa.
Andrija
Lakić
(Kritika je nastala u Školi dramaturgije „Slobodan Stojanović“, u okviru
38. Festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji.)
No comments:
Post a Comment