TEKSTOVI NA BLOGU

Monday, October 27, 2014

JANKOVIĆ O MLADOJ BOSNI

Zoran Janković je napisao kritiku filma "Branio sam Mladu Bosnu" za portal City Magazine.

Nažalost, i na uzorku krupnih obećanja izrečenih tokom ove jubilejske godine mora se utvrditi da priča o Gavrilu Principu, Sarajevskom atentatu i mladobosancima ostaje bez dostojnog filmskog ekvivalenta. Veljko Bulajić je svojevremeno ponudio bučni srednjeputaški spektakl, Fadil Hadžić je pokušao da pomenutu priču prevede u preispitivanje pojma intelektualističkog grča pred samim činom delanja, a Srđan Koljević u svom neverovatno brzo sročenom i proizvedenom rediteljskom radu zastaje na tački tek nešto ambicioznije ilustracije te značajne kote u istoriji dvadesetog veka.
Branio sam Mladu Bosnu, treći rediteljski pokušaj scenariste Srđana Koljevića, veoma brzo i lako očita svoju televizjsku bit, tj. svoje televizijsko poreklo i/ili ishodište. Budući da smo se u poslednjih nekoliko bioskopskih leta nagledali svega i svačega što je plediralo ka statusu igranog i bioskopskog filma, to samo po sebi ne bi predstavljalo problem da je krajnji rezultat ovde ponudio dovoljno filmskih kvaliteta. A Branio sam Mladu Bosnu tu ne uspeva; prizori se nižu, ali opisani događaji ne odmiču daleko od od puke ilustracije istorijsko-faktografske građe, ne iskorstivši ni polovinu potentcijala i same priče i promišljeno odabranog ugla posmatranja na te dobro znane događaje (Koljević je imao dobar instinkt, te, nominalno gledano, ovaj njegov film kreće iz vizure Rudolfa Cistlera, branioca (po službenoj dužnosti) dodeljenog optuženim mladobosancima).
Dakle, polazna vizura je bila zanimljivo postavljena, tim pre što mlađani Cistler (prilično nesigurni Nikola Rakočević u svojoj prvoj ulozi odraslog muškarca) na tom putu prolazi kroz značajnu transformaciju, doživljavajući čak i epifaniju, sa kojom bi gledalac lako mogao da komunicira. Glavna nevolja, osim brzine izrade koja je svako malo očigledna tokom filma, je to što Branio sam Mladu Bosnu ne uspeva, recimo to tako, da u potpunosti prodiše i proigra, i pored tih nekoliko dobrih šansi na početku  priče o ovom filmu. Branio sam Mladu Bosnu tako dospeva na nivo poznijih RTS-ovih istorijskih, mahom cerebralnih i prvoloptaških drama na istorijske teme, a čini se da je i moglo i moralo bolje.
Ako, pak, pričamo o adutima koji ovaj film preporučuju pažnji za odlazak u bioskop nanovo raspoloženih gledalaca, moramo ponajpre pomenuti tri stvari – rutinerski, ali ipak dovoljno artikulisanu fotografiju Gorana Volarevića, ozbiljan ton na kome Koljević upadljivo insistira (a što je u svetlu estradizacije i kratkoročnosti svega u nas itekako krupan kvalitet) i nekoliko istinski dobrih uloga očito veoma nadarenih debitanata (to se pre svega odnosi na Milana Marića, Miloša Đurovića, Marka Grabeža, Vučića Perovića, Marka Pavlovića, a značajnim delom i na Vaju Dujović, praktično jedino žensko lice u ovoj povesti).
Na kraju priče, a i na koncu ove svečarske godine, ne ostaje ništa drugo no da se prizna očito – mladobosanci i dalje čekaju nadahnutiju i filmičniju transformaciju na veliko i malo platno, a svakako vredi pričekati i videti kako će se (uskoro) Branio sam Mladu Bosnu pokazati u izvornom i daleko primerenijem mu ruhu mini TV serije.

Izvor: City Magazine

1 comment:

  1. Tri sata su proletela. Priča iz ugla austrijskog advokata koji po službenoj dužnosti brani učesnike atentata na mene je ostavila vrlo snažan utisak.
    Scena u kojoj kilometrima uz prugu stoje ljudi sa upaljenim bakljama da odaju počast Principu kojeg transportuju oklopnim vozom dugo ce mi ostati urezana u secanju.

    ReplyDelete