POLIMAC O MATIČEVIĆEVOM "ZANATU"

Nenad Polimac napisao je nadahnutu kritiku filma MOJ ZANAT Mladena Matičevića o Arsenu Dediću koji uskoro kreće u distribuciju po Hrvatskoj:

 

 Teza je beogradskog redatelja Mladena Matičevića da je Arsena Dedića najbolje otkriti tek nakon četrdesete. Rođen 1965., kao mladić je slušao ponajprije rock, no u zrelijim godinama počeo je upijati Arsenovu glazbu i stihove, njegove pjesme odjednom je počeo primati drugačije nego kad ih je prvi put čuo, da bi na kraju postao strasni kolekcionar svega što je naš kantautor ikad objavio. 

  Matičević ima neobičnu filmografiju. Debitirao je 2002. hvaljenim košarkaško gangsterskim trilerom „Jedan na jedan“, uslijedila je tinejdžerska serija „Neki novi klinci“ (upravo je emitira Klasik TV), potom i osobna i profesionalna kriza koju je razriješio dokumentarcem „Kako postati heroj“ iz 2007.: zarekao se, naime, da će sudjelovati u beogradskom maratonu i izdržati sva 42 kilometra, podvrgnuo se rigoroznom režimu, radikalno smršavio, stigao na cilj među posljednjima, ali je održao riječ. Sve je to snimao kamerom, čak i trenutke u kojima je najviše klonuo duhom, te iz tog materijala sačinio cjelovečernji film koji je stekao kultni status (u cijelosti ga možete pogledati na YouTubeu) i pribavio redatelju poklonike iz svih dijelova svijeta: njima je „Kako postati heroj“ postao neka vrsta samopomoći.

  

 Prikazan je i na festivalu DokuArt u Bjelovaru 2008., gdje je tada dobio nagradu publike. Tamo je redatelj tri godine kasnije ponovno došao kao gost i upoznao Veru Robić-Škaricu, glavnu producenticu agilnog Hrvatskog filmskog saveza. Predložio joj je da snimi još jedan dokumentarac, ali ovaj put o Arsenu Dediću. Njoj se prijedlog isprva činio dosta bizarnim, zašto bi Beograđanin režirao prvu ozbiljnu filmsku posvetu najvećoj hrvatskoj glazbenoj legendi, no naposljetku joj se učinilo da tako nešto ima smisla: Matičević će imati potrebnu distancu koja će uzmanjkati nekome s naših prostora.

  Ispalo je da mnoge taj spoj nije oduševio. Projekt je isprva odbijen u HAVC-u, ni u zagrebačkom uredu za kulturu nisu mu bili skloni, ali je upornost dala rezultate. Kasnije su ga odobrili ne samo HAVC, grad Zagreb nego i komisija Filmskog centra Srbije za sufinanciranje  proizvodnje manjinskih koprodukcija: uz pohvale ideji, toj se komisiji dopala i činjenica što prvi put jedan srpski redatelj potpisuje film u većinskoj hrvatskoj produkciji.

  Film o Arsenu snimao se pune dvije godine i ovih dana je napokon dovršen: naslov mu je „Moj zanat“, traje 75 minuta, a premijera je u nedjelju uvečer u kinu Tuškanac, dvorani koju već čitavo desetljeće vodi Hrvatski filmski savez. U sklopu proslave te obljetnice ova je projekcija ključan događaj, a da u kino neće biti lako ući, svjedoče i neprestani upiti o ulaznicama proteklih dana. Kada će započeti službena distribucija filma, HFS i Matičević još se nisu dogovorili.

  Redatelj je smislio rigorozan ali vrlo efektan koncept. Ponajprije, film je u cijelosti crno-bijeli, čak su i inserti iz filmova za Arsen skladao glazbu, poput „Glembajevih“ Antuna Vrdoljaka i „Donatora“ Veljka Bulajića, ostali bez boje. Drugo, otpao je uobičajeni prosede biografskih dokumentaraca po kojem ljudi važni po životopis umjetnika, kritičari i fenomenolozi slažu i upotpunjavaju mozaik njegove ličnosti: tek u jednoj sceni prisustvujemo kraćem razgovoru s Tonkom Maroevićem, o njegovu pjesništvu, a čitavo vrijeme Arsen zapravo sam govori o sebi. Budući da je u pitanju kantautor koji je dao na tisuće intervjua, a u većini se samo zafrkavao kako bi izbjegao priču o svojoj intimi, ovo je prvo pravo priznavanje vlastite autobiografije. Naposljetku, iznimno je sretna dosjetka da okosnicu filma predstavlja privatni koncert koji je Arsen održao za svoje prijatelje i znance u dvorani Hrvatskog društva filmskih djelatnika na Britanskom trgu: budući da on rijetko kad jednu pjesmu izvede na sličan način, imate dojam da i vi kao gledatelj sudjelujete u tom premijernom doživljaju, zajedno s Terezom Kesovijom, Predragom Matvejevićem, Sinišom Škaricom, Perom Kvesićem i mnogim drugima, čija lica na trenutak ugledate u spomenutoj dvorani. Tek što se jedan glazbeni broj završi, prekida ga ulomak ispovjedi i tako sve do kraja: ni ne primijetite da je film protekao, a pritom nijednom niste nijednom bili u iskušenju pogledati na sat.

  Što je Arsen odlučio obznaniti gledateljima, a o čemu dosad nikad nije govorio? Prvi puta gledamo njegovu rodnu kuću u Šibeniku u ulici Nikole Tesle 39, koju je predak Dedića kupio još u 18. stoljeću. Tamo je Arsen odrastao i odmalena se bavio glazbom, iako mu jedan rani nastup s Bachovim sonatama nije ostao u ugodnoj uspomeni: naslov u lokalnim novinama „Fijasko u Drnišu“ dovoljno je svjedočio o katastrofalnom gostovanju,  na kojem je naučio da uvijek treba birati repertoar primjereno publici.

  Dolazak u Zagreb 1957. godine obilježili su veliki entuzijazam (usporedno je studirao pravo i Muzičku akademiju) i veliko siromaštvo (roditelji su mu dali ono što su imali, a to je dostajalo tek za dva mjeseca življenja u skupoj hrvatskoj metropoli). Snalazio se kako je znao, čak je i prepisivao note da bi nešto zaradio, pjevao na plesnjacima, a najprije je stanovao u iznajmljenoj sobi u Jurjevskoj ulici: tamo je upoznao i svoju prvu suprugu Vesnu Suligoj, koja je takoreći živjela preko puta, ali se njihov brak počeo raspadati već 1964. Razlog? „Previše se toga dogodilo odjednom“, priznaje Arsen, „diplomirao sam akademiju, morao u vojsku, dobio dijete, imao love affair…“. Nakon razvoda o maloj se Sandri brinuo uglavnom vikendom, a djevojčica je brzo naučila da po hotelima kamo su povremeno odlazili za tatu treba naručiti vinjak, a za sebe sok.

  U dvorani u kojoj se održava koncert - odnosno party kako ga Arsen naziva – teško je ne zamijetiti zanesena lica ženskog dijela publike, zatvaraju oči dok slušaju njegove pjesme ili ga gledaju ozareno. On poslije objašnjava da ga je svojedobno jedan jezikoslovac pitao kako žene reagiraju na njegove pjesme? Odgovorio se da se ne može požaliti, na što je uslijedio komentar: „Bez toga nema ništa, ni na estradi ni u politici“. Ukoliko ste prelistavali ilustrirane revije u drugoj polovici šezdesetih, u razdoblju između Arsenova dva braka, njega ste uvijek mogli zamijetiti u društvu manekenki, naočitih glumica i pjevačica. Reputacija ženskara pratila ga je otkako je postao zvijezda: nikad nije slovio kao zgodan muškarac, ali bi se obožavateljice na njega nekako sažalile i ne sluteći kako je sugestivan na riječima. „U moje su mreže znale zalutati krasotice, ali sam i kočario po dnu“, sumira Arsen to životno razdoblje. Jedan mu se album zvao „Imena žena“, jer je imao dosta pjesma koje je posvetio bivšim romansama ili sebi bliskim osobama, međutim, mnoge su tvrdile da im je posvetio evergreen „Tvoje nježne godine“, što nije točno: skladao ga je u Šibeniku na gitari, dok je bio uz majku Jelku (kako su svi zvali Veroniku Dedić). Ona je doživjela 87 godina i bila je zapravo najveći oslonac i prava junakinja njegova života.

 

  Prvi puta je također priznao da mu je tih godina Božidarka Freit bila velika ljubav. „Bili smo u istim društvima, gledali se, ali ništa se među nama nije dogodilo, valjda sam ja za nju bio suviše ironičan i obrazovan, a ona meni prelijepa u odnosu na to kako sam ja sam izgledao. Odjednom smo se našli na turneji po Sovjetskom savezu i u Kijevu pali jedno drugom u zagrljaj“. Ulomak iz filma „Živa istina“, koji je dotad zanemarenu glumicu pretvorio u najveću zvijezdu jugoslavenske kinematografije, podložen je Arsenovom pjesmom „Balada o prolaznosti“ čiji stihovi kao da su napisani u povodu njihova rastanka.

  Gaby Novak mu je druga supruga, ona se u filmu uzdržala komentara o protagonistu dokumentarca, ali je s njim otpjevala jednu pjesmu o starenju. Arsen je osobito cijeni zbog njezine germanske upornosti (majka joj je bila Njemica) i kolikogod joj za štošta mora odati priznanje, nije izdržao duhovito ne primijetivši: „I ona je sa mnom puno dobila, imao sam nešto novca, mlađi sam od nje, dobila je dobrog autora, došao je i sin, a evo sad imamo i unuku“. U filmu je posebnu scenu zajedno s ocem dobio pijanist Matija Dedić, kao uostalom i dizajnerica tekstila Sandra Dedić Slavica, njegova kći iz prvog braka.

  Arsen zna biti ozbiljan („ne može biti strah temelj u životu nego hrabrost“ ili „netko se sklanja u alkohol, netko u politiku, a ja se sklanjam u rad“), podrugljiv („Krleža mi je uvijek govorio da je hotel Esplanade mjesto na kojem se sastaju i rastaju Balkan i Europa“), zafrkant („bolest treba prepustiti mladima“), ali nikad dosadan, zato je Matičevićev film tako pitko i sugestivno ostvarenje.

  S ponešto humora Arsen se bavi i najneugodnijom epizodom u životu, kada je morao u Italiju na presađivanje jetre. Bilo mu je tim teže jer je bio daleko od obitelji, a ishod operacije, čije je troškove u potpunosti podmirila pokrajina Veneto, činio se neizvjesnim. Nad njegovu postelju nagnuo se i svećenik i izustio „Figlio mio“, što je zazvučalo kobno, ali sve ipak nije tako loše završilo.

  Posljednja scena snimljena je na pozornici restauriranog Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku, na kojoj uz klavir Arsen izvodi pjesmu „Moj zanat“, svojevrsnu sumu svog glazbenog opusa. Dok promiče odjavna špica, zadovoljni ste što je naš najveći kantautor dobio takvu filmsku posvetu, ali se istodobno nameću i pitanja. Da Arsen živi, sklada i piše pjesme negdje drugdje, recimo u Italiji, Francuskoj ili Americi, ovo bi bio tek jedan od filmova koji je o njemu snimljen, zasigurno bi objavio i autobiografiju, a neautoriziranim biografijama ne bi se znalo broja. U nas je sve drugačije, pa je zato film Mladena Matičevića tim dragocjeniji.

Izvor: Jutarnji List