POLIMAC O GLEDANOSTI HRVATSKOG FILMA

Nenad Polimac ponudio je vrlo zanimljivu analizu stanja gledanosti hrvatskih filmova uz mali osvrt na region.

  Kao novogodišnju čestitku Hrvatski audiovizualni centar objavio je podatak da je naše filmove u protekloj godini vidjelo 443 tisuće i 539 gledatelja, što je impresivan rezultat. Već smo mislili da će zlatna 2006. godina, u kojoj je domaći film imao 251 tisuću i 80 gledatelja, ostati nedostižna, no eto, u protekloj je sezoni ta brojka skoro dvostruko nadmašena, i to bez pomoći manjinskih koprodukcija kakva je na prijelazu 2011. u 2012. bila „Parada“ Srđana Dragojevića.

  Razumljivo je zašto se HAVC nije pohvalio jednim drugim podatkom. U prvom vikendu prikazivanja film Lukasa Nole „Šuti“ pogledalo je 148 gledatelja, što je po našu kinematografiju sramotno. HAVC je u njega uložio 4 i pol milijuna kuna, na pulskom festivalu dobio je šest priznanja službenog žirija, pa se očekivalo neusporedivo respektabilniji rezultat. Znam, uslijedit će prigovori da je to mučna drama o seksualnom zlostavljanju u obitelji i da tako nešto ne može privući publiku, osobito ne u predblagdanskom razdoblju, no bezbroj je primjera u stranim filmovima koji su usprkos mračnim temama znali ostvariti itekako solidnu gledanost.

  Bit će da se ovdje radi o nečem drugom. Taj veliki prošlogodišnji komercijalni uzlet ostvaren je zahvaljujući sustavnom usmjerenju na žanrovski film, komedije i filmove za djecu, a samo jedan od njih – „Svećenikova djeca“ Vinka Brešana i Mate Matišića – mogao se pohvaliti izvanredno originalnom idejom koja je dobila i međunarodno priznanje. Izvan tog komercijalnog vala hrvatski je film ostao kakav je i bio, publici uglavnom nezanimljiv, manje privlačan od knjige ili kazališne predstave, koja ovisno o odjeku stječe puno zahvalnije poklonike. „Šuti“ u tom pogledu nije nikakva iznimka. Neposredno prije tog filma u kinima su se pojavila „Djeca jeseni“ s Leonom Lučevom, Juditom Franković i Irenom Roščić: budući da je u pitanju bila problematična produkcija (Goran Rukavina uskočio je kao redatelj umjesto Mladena Dizdara, a producent i scenarist Zvonimir Munivrana razvlačio je više od godine dana završavanje filma), nikakvo čudo da je film – koji je već nakon prvog tjedna skinut s repertoara – vidjelo samo 115 posjetitelja. Nešto su se boljim posjetom mogli pohvaliti „Nije sve u lovi“ Daria Pleića (1 259 gledatelja), „Visoka modna napetost“ Filipa Šovagovića (1 484) i „Cvjetni trg“ pokojnog Krste Papića (1 608), međutim, sve je to jako skromno. Spomenuti su filmovi dobili što manju što veću državnu dotaciju, jedino ju je Pleićev triler dobio tek naknadno, pa je to svojevrsno naličje hrvatskog filmskog čuda. I Šovagović i Pleić se mogu buniti da rezultati njihovih filmova i nisu tako loši: pa apsolutni pobjednik ovogodišnjeg pulskog festivala sa sedam Zlatnih arena, „Obrana i zaštita“ Bobe Jelčića, imala je samo 2 566 gledatelja. Ne čudi, jer je film dramski zakučast, radnja se odigrava u Mostaru, a ni glumci uglavnom nisu s ovih prostora (istina, Bogdan Diklić rođeni je Bjelovarac). Treba spomenuti i da posljednjih godina publika ne mazi pulske pobjednike, lanjskog laureata „Pismo ćaći“ Damira Čučića vidjelo je 2 171 gledatelja, a preklanjskog, „Kotlovinu“ Tomislava Radića, njih 2 017. Nema zbora, sjajno je što publika opet hrli na hrvatski film, ali nije za pohvalu što onaj kvalitetni – a pulske su Zlatne arene ipak kakav takav jamac visoke vrijednosti – izbjegava.

  Može li se nešto naučiti u tom pogledu od naših susjeda? Od Srba baš i ne, tamo se kino mreža još uvijek nije oporavila od potpunog raspada u drugoj polovici prošlog desetljeća, publika trenutačno hrli na „trash“ komediju „Vojna akademija 2“, koju bi u nas prezreli (i vjerojatno jako gledali da se emitira na RTL-u), no unatoč svemu prestižni srpski film ostvaruje bolje rezultate nego naš. Goran Marković vjerojatno je očekivao veću gledanost ekranizacije svoga komada „Falsifikator“, no ni 34 tisuće i 212 gledatelja nije loše. Unatoč kampanji da je u pitanju antisrpsko ostvarenje, „Krugovi“ Srdana Golubovića skupili su solidnih 18 708 posjetitelja, a „Kad svane dan“ s našim Mustafom Nadarevićem,  drama o odjecima holokausta, njih 7 800. Nije to bog zna što, ali u odnosu na hrvatske brojke ipak je puno bolje. Tako je ruralnu dramu „Odumiranje“ Miloša Pušića, koja uistinu nije film za široku publiku, dosad vidjelo preko 8 tisuća gledatelja. Nekad bi te brojke bile puno veće, ali tamošnji gledatelji još uvijek ne ignoriraju zahtjevni film, kao što je to slučaj u Hrvatskoj.

  Slovenski film i dalje nailazi na puno bolju podršku gledatelja nego hrvatski. I Slovenci imaju svoje megahitove, nastavak omladinske komedije „Gremo mi po svoje“ već ima 113 i pol tisuća gledatelja, no impresivno je da angažirane drame kao što su „Čefurji raus!“ Gorana Vojnovića (narednog tjedna stiže u naša kina) i „Razredni sovražnik“ Roka Bičeka (prikazan u venecijanskom Tjednu kritike) postižu rezultate o kakvima njihovi hrvatski kolege mogu samo sanjati: prvi je vidjelo skoro 55 tisuća gledatelja, a drugi njih 33 tisuće. U Sloveniji je film nešto što obavezno gleda prosječni konzument kulturnih proizvoda, a u nas to još uvijek nije slučaj.