POLIMAC O SIMIĆU I ČALIĆU

Nenad Polimac se oprašta od Nikole Simića i Zorana Čalića.

Kad smo prvi put vidjeli Nikolu Simića u filmu „Sam“ Vladimira Pogačića, činio se kao predodređen za ozbiljne uloge. Bilo je to 1959., igrao je simpatičnog partizanskog dezertera, što je dotad bilo nečuveno, a iste godine dobio je i stalni angažman u beogradskom Jugoslavenskom dramskom pozorištu, u kojem je nastupao sve do početka ove godine. Ipak, ispostavilo se da je rođeni komičar, a svoj je dar neumorno demonstrirao u predstavi „Buba u uhu“, diplomskom radu Ljubiše Ristiće iz 1971., koja je opstala na repertoaru puna četiri desetljeća, zabilježila je preko dvije tisuće izvođenja i opravdano našla svoje mjesto  Guinnessovoj knjizi rekorda. 

  Rođen je 1934., njegov brat Slavko Simić također je bio poznati glumac, a na beogradskoj kazališnoj akademiji od profesora ga se najviše dojmio Karlo Bulić. Od kraja pedesetih razvio je nevjerojatnu glumačku aktivnost, kako u kazalištu tako na filmu i televiziji, a naša ga publika osobito dobro zna po serijalu „Tesna koža“, u kojem je glumio Dimitrija Mitu Pantića, prosječnog Jugoslavena protiv kojeg su se svi urotili, od životnog standarda do vlastite obitelji. Prvi film iz serijala, snimljen 1982., u zagrebačkim kinima imao je 130 tisuća gledatelja: nedavna emitiranja na RTL-u pokazala su da takva vrsta humora ne prestaje privlačiti publiku. Često je nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama, dok je hrvatsku kinematografiju zadužio oporom ratnom komedijom „Hitler iz našeg sokaka“ Vladimira Tadeja: igrao je „dobrog susjeda“, folksdojčera Leksija, koji postaje kolaboracionist i za tu ulogu dobio 1975. Zlatnu arenu u Puli. 

  Simić je umro u nedjelju u Beogradu, bio je već duže vremena teško bolestan, a istog dana srpska komedija ostala je bez još jednog važnog protagonista, redatelja Zorana Čalića. Već se bližio pedesetoj (rođen je 1931.) kada je napravio svoj prvi uspješan film „Lude godine“,  svojevrsno upozorenje maloljetnicima da se klone seksa dok za to još nije vrijeme, no bio je dostatno pronicljiv da shvati da se zlatni rudnik ne krije u mladim protagonistima tog filma nego u njihovim roditeljima, koje su igrali Dragomir Bojanić Gidra, Dara Čalenić, Marko Todorović i Jelena Jovanović Žigon: nastavak „Došlo doba da se ljubav proba“ bio je veliki hit, uostalom kao i naredna izdanja serijala. Kad mu se učinilo da se formula izlizala, Čalić je iste likove ubacio u „Žikinu dinastiju“ i prebacio franšizu u „petu brzinu“. Bio je jedan od rodonačelnika tipa komedija koje su se financirale predujmom prikazivača, tako da nisu ovisili o državnim filmskim fondovima, koji su ionako prezirali tu vrstu jeftine zabave. Osamdesete su bile njegovo zlatno razdoblje, tijekom kojeg je snimio čak deset filmova, od kojih još jedino vrijedi izdvojiti burlesku „Ćao inspektore“ s nevjerojatnim gay podzapletom.

  Kako je devedesetih kinematografija u Srbiji pod Slobodanom Miloševićem osiromašila, njegov koncept se nije mogao održati, jer nije bilo novca ni za honorare. Nije više ni znao o čemu bi snimao filmove, pa je znakovito da mu je zadnji redateljski rad gangsterska parodija „Doviđenja u Čikagu“: broj gledatelja u odnosu na one koje je nekad ostvarivala „Žikina dinastija“ bio je bar deset puta manji.

Izvor: Jutarnji list