Ništa slabiji nije “Broj 55” Kristijana Milića, dobitnika Zlatne arene za “Žive i mrtve”, samo što je taj daleko iznad produkcijskih standarda hrvatske kinematografije. U njemu se puca, odjekuju eksplozije, čitava jedna kuća razorena je dinamitom, a cjelina posjeduje visoku razinu dobrih američkih i europskih ratnih filmova.
Sve pohvale HTV-u koji je u sklopu svog dramskog programa iznjedrilo vrijedan proizvod, koji bi, ukoliko bude volje, mogao iznjedriti najavljivani serijal o Domovinskom ratu. Milić i njegov scenarist Ivan Pavličić nadahnuli su se autentičnim događajem iz 1991., kada je u selu Kusonje poginulo 20 hrvatskih boraca, likvidiranih od strane pobunjenih Srba, pripadnika JNA i srbijanskih specijalaca.
Fotogenična lica
Autori su mudro izbjegli deklarativni patriotski naboj, uostalom, naši su se vojnici našli u okruženju dobrim dijelom iz neopreznosti, ohrabreni činjenicom što se voze u sklepanom tenku, naizgled nesavladivom vozilu, i time se izložili nadmoćnim neprijateljskim snagama. Pred redateljem nije bio lak zadatak dočarati radnju koja se odigrava na četiri plana: jedan je u opkoljenoj kući u Kusonjama broj 55, druga dva bave se njihovim kolegama koji im pokušavaju priskočiti u pomoć, ali ne mogu probiti neprijateljski obruč, dok je četvrti u hrvatskom zapovjednom centru.
Milić zavrjeđuje posebnu pohvalu zato što je “Broj 55” nakrcao glumcima koje lako prepoznajete, unatoč tome što ih - izuzev Gorana Bogdana, Marinka Prge, Slavena Knezovića i Alena Liverića - ne viđate tako često na ekranima: malo je tko mogao pretpostaviti da imamo tako upečatljivu pričuvnu galeriju fotogeničnih lica.
Uzor ‘Južnjačka utjeha’
“Broj 55” odigrava se u razdoblju od 24 sata, kadriranje je iznimno funkcionalno, s tek ponekom redateljskom paradom, a kada se protagonistima i omaknu malo emocionalniji dramski naglasci, sve je to podigrano u najboljoj maniri holivudskih “muških” filmova.
Lako je prepoznati da su Miliću neskriveni uzor bili “Južnjačka utjeha” Waltera Hilla i “Napad na policijsku stanicu” Johna Carpentera, jer neprijatelje gotovo i ne vidimo, promiču kao fantomi koje je teško pogoditi mecima, ali zato protagonisti malo-pomalo stradaju od njihovih nasrtaja.
Fotografija Mirka Pivčevića je impresivna, kao i posao koji je obavio dizajner specijalnih efekata Branko Repalust. Vrlo važan film u novijoj povijesti hrvatske kinematografije!
Izvor: Jutarnji
No comments:
Post a Comment