Starešina Novih kadrova, urednik Ivan Velisavljević opisao je najnovije filmove unutar tzv. Novog srpskog filma za hrvatsku publiku na sajtu Kontrapunkt.
O iluziji "novog srpskog filma"
Unatoč značajnim razlikama u individualnom pristupu, čak i pri
letimičnom pogledu na filmove mlađe generacije čini se da neke
zajedničke stilske i tematske značajke postoje.
Publika u Hrvatskoj (istina, uglavnom u Zagrebu) imala je priliku informirati se o recentnoj filmskoj produkciji u Srbiji na raznim mjestima izvan ilegalnih internetskih kanala. Čitav niz srpskih filmova, uključujući i one najgledanije, prikazan je u festivalskim programima, pa i na repertoaru hrvatskih kina. Koprodukcijski pothvati u kojima su sudjelovale i Srbija i Hrvatska, poput Parade (S. Dragojević, 2012) i Praktičnog vodiča kroz Beograd s pevanjem i plakanjem (B. Vuletić, 2012), prikazani su u Puli, a 2013. na programu "Manjinske koprodukcije" našli su se Kad svane dan Gorana Paskaljevića, Falsifikator Gorana Markovića i Krugovi Srdana Golubovića.
Nije drukčije ni s filmovima mlađe generacije, kojima ćemo se u ovom tekstu baviti. U okviru Dana srpske kulture, na primjer, prikazani su Tilva Roš (N. Ležajić, 2010), Šišanje (S. Filipović, 2010) i Jesen u mojoj ulici (M. Pušić, 2009), dok su zainteresirani čitatelji mogli provjeriti jesu li tvrdnje o šokantnosti i eksplicitnom seksu "novog srpskog filma" utemeljene, uspoređujući Život i smrt porno bande (M. Đorđević, 2009), Srpski film (S. Spasojević, 2010) i Klip (M. Miloš, 2012), tijekom večeri "Novi srpski film" u Močvari, u listopadu prošle godine.
Pored toga, dakle, što je publika u Hrvatskoj mogla pogledati spomenute filmove (pa i čitati kritičke tekstove o njima), koji zapravo predstavljaju reprezentativan uzorak produkcije u prethodne tri - četiri godine, o lošem općem stanju u srpskoj kinematografiji bilo je moguće steći neki osnovni dojam i kroz popularnu štampu, primjerice, iz prilično točnog izvještaja Nenada Polimca s festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji, od prije nekoliko mjeseci.
Izgubljene iluzije "novog srpskog filma"
Kada sam, prije godinu i pol dana, za pretežno hrvatsku publiku pisao na temu filmske produkcije u Srbiji, u pitanju je bio problemski članak o "novom srpskom filmu" (Hrvatski filmski ljetopis, broj 69). Pokušao sam predstaviti taj fenomen, polemike oko toga da li je riječ o pokretu ili valu, ili naprosto o kritičarskoj konstrukciji, polazeći od podatka da je u posljednjoj petoljetki, od 2007. do 2012. godine, u Srbiji debitiralo dvadesetak redatelja, od kojih desetak pripadaju praktički istoj generaciji, u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama. Ponadao sam se da bi čitava fama oko "smjene generacija" i provokativnosti nekih od tih filmova mogla strateški poslužiti za plemenite ciljeve, te da bi razinu diskusije (ili, nekim čudom, i kvalitetu filmova) moglo podići više kritičkih tekstova koji bi "novi srpski film" sagledali u širim okvirima, barem dinamizirajući komunikaciju filmaša i filmskih kritičara u Regiji.
S tim na umu, predložio sam da se fokus debate prebaci na pažljiviju analizu pojedinačnih filmova, jer mi se, unatoč značajnim razlikama u individualnom pristupu, čak i pri letimičnom pogledu na filmove mlađe generacije činilo da neke zajedničke stilske i tematske značajke postoje. Jedni, kao Mladen Đorđević, Nikola Ležajić i Vladimir Perišić (Ordinary People), donijeli su društveno angažirane radove, često dokumentarne i naturalističke fakture, na tragu autorskog art-filma, s motivima nasilja, pornografije, samodestrukcije i ratnih zločina, dok su drugi, poput Stefana Arsenijevića (Ljubav i drugi zločini) i Bojana Vuletića, krenuli putem komunikativnog repertoarskog filma s melodramskom osnovom. Takvi stilski izbori i tematika u filmovima redatelja iste generacije postojali su i u drugim kinematografijama na prostoru bivše Jugoslavije, što je moglo postati polazna osnova za mnoge interesantne diskusije.
Ipak, danas je postalo očito da je moje nade zameo vjetar: "novi srpski film" nije uspio umaći problemima ekonomske baze, niti uvezati srpsku kinematografiju u internacionalniji val, pa čak ni potaknuti niz filmoloških tekstova koji bi se bavili komparativnom analizom stilističkih tendencija u okviru onoga što je Jurica Pavičić označio kao postjugoslavenski film. No, vremena još imamo, a odustajati nije dobro. Zbog toga sam, na poticaj uredništva, odlučio u ovom kratkom osvrtu tvrdoglavo nastaviti priču o filmovima mlađe generacije (osim jednog, svi su debitanti), produciranim u Srbiji od spomenutog teksta u Ljetopisu do danas, te ih, koliko mi prostor dozvoljava, a na temelju svog prvenstvenog zanimanja za filmski stil, preporučiti onim čitateljima koji takav pristup cijene. Ukoliko, naravno, dođu u sretnu priliku da preporučene filmove pogledaju, po mogućnosti legalno i u kinu, što, kako vidimo, ne bi trebalo biti tako teško.
Turbo-folk progoni djecu radnika i seljaka
(Klip i Odumiranje)
Nakon glavne nagrade u Rotterdamu, Klip Maje Miloš nagrađen je na brojnim festivalima, svo vrijeme pratila ga je kontroverza eksplicitnog prikazivanja tinejdžerskog seksa, zbog čega je zaradio i zabranu u Rusiji, a kritičari srpskog FIPRESCI-ja proglasili su ga najboljim domaćim filmom 2012. godine. Klip prikazuje srednjoškolku Jasnu koja mobitelom dokumentira svoju trnovitu potragu za ljubavlju kroz maglu seksa, droge, turbo-folka i tjeskobne atmosfere u porodici iz radničkog predgrađa. Stilski, riječ je o naturalističkom filmu koji dokumentarnu fakturu stilizira u pravcu turbo-folk spotovske estetike, uz inzistiranje na erotskom i egzibicionističkom.
U Klipu možemo vidjeti kako su tinejdžeri prigrlili dominantni glazbeni žanr Balkana i modele ponašanja koje promovira u tekstovima i video-spotovima (promiskuitet, alkohol, egzibicionizam, nasilje i kič), u isto vrijeme čineći ga oslobađajućim tjelesnim iskustvom – paradigmom koja obogaćuje njihov hedonizam i njihovu neovisnost, ništeći također mizeriju siromaštva i diktat društvene racionalnosti i komformizma. Svakako da možemo diskutirati o tome koliko je film Maje Miloš odista utemeljen u realnosti i iskren u svom zabrinutom pristupu, osobito kad prikazuje klince iz radničke klase kao začudnu populaciju s hedonističkim nagonom izvan kontrole. Ta djeca, zapravo, rade sve što žele i dobrostojeća srednja klasa (srpski filmaši uglavnom pripadaju baš toj klasi), ali je moral i pristojnost u tome navodno sprečavaju. Stoga srednjeklasni filmaši ovu nesputanost transferiraju klasnoj "drugosti", klincima iz radničke klase, koji postaju "besprizorni" predstavnici cijele tinejdžerske populacije. Ovakvoj ambivalentnoj identifikaciji doprinosi i stilski izbor redateljice da Jasnine snimke mobitelom estetički oblikuje vrlo slično onima koje radi sama redateljica, "objektivnom" kamerom.
Da turbo-folk, odnosno moderni srpski folk općenito, može imati i drukčiju ulogu, svjedoči Odumiranje, drugi film Miloša Pušića, nastao po uspješnoj kazališnoj drami mladoga Dušana Spasojevića (ovdje i u ulozi scenarista). Hitovi Šabana Šaulića i drugih vedeta srpskih narodnjaka funkcioniraju na dvije razine: kao verzija balkanskog bluesa i kao autorski komentar pojedinih scena. I mada Odumiranje jest priča o povratku momka rodnoj kući, u zabito i opustjelo planinsko selo zapadne Srbije, tema odumiranja ruralnih naseobina nikako nije glavni razlog zbog kojeg biste trebali pogledati ovaj film. Najprije, takvih je filmova i kazališnih predstava uvijek bilo napretek, jer je priča o migracijama u grad i gašenju sela vjerni suputnik modernizacije, katkada bivajući sentimentalna, idealistička i antimoderna. Pušićeva komorna drama s malim brojem likova ne da se jednosmjerno odrediti kao takva ni na prvoj razini značenja, makar ima i tonova pretjerane emotivnosti, a na drugi pogled jasnije pokazuje da pretendira na izvjesno simboličko značenje: uostalom, i likovi su više univerzalizirane funkcije (zemljomjer, nijeme majke, mlada alkoholičarka) nego realistički karakteri, kao što nam i fabula o prodaji očeve zemlje da bi se otputovalo u Švicarsku namjerava potaknuti i metaforički živac. Na vizualnom planu, pak, Pušić inzistira na horizontalnim kompozicijama, suptilnim pokretima kamere i lirskim međuscenama, te na suprotstavljanju krupnih planova i totala, ističući planinski pejzaž i njegovu prazninu, izgubljenost i samoću junaka u njemu.
Ljubavni jadi, bijeda mržnje, žanrovski omnibus
(Vir i S/Kidanje)
Vir Bojana Vuka Kosovčevića također je stilizacija u pravcu metaforičnosti, ali perioda 1990-ih, s motivima fantastike i žanrovskog filma (trilera, akcijskog i ratnog). Jedan od aduta ovog filma jest vješto pripovijedanje u nelinearnoj formi omnibusa (tri priče), gdje su svi likovi povezani ne tako što se slučajno pojavljuju u tuđim segmentima, već uzročno-posljedično, na nivou samog zapleta svakog segmenta, kao i istom vrstom traume iz prošlosti, u kojoj metafora vira igra stanovitu ulogu. Fabula je složeno strukturirana i s promišljenim plasiranjem informacija, uz poigravanje očekivanjima publike i solidnu intrigu – unatoč tome što, primjerice, ima niz flashbekova, koji također nisu ispričani linearno.
Takvom zrelošću u scenariju, Kosovčević je nadomjestio neke nedostatke svojstvene debitantskoj želji za dokazivanjem. No, iako polazi od tipiziranih likova, uspijeva da te likove učini kompleksnima, kako audio-vizualnim rješenjima (kostimi, scenografija, socijalni milje, glazba), tako i naracijom "mentalne subjektivnosti", pomoću snova, halucinacija, fantazija... Za tu kompleksnost likova zaslužni su i mladi glumci (Nenad Đorđević, Srđan Pantelić i Marina Vodeničar, na čelu s TV-zvijezdom Nenadom Okanovićem), uz podršku iskusnih Dragana Nikolića i Mirjane Karanović (u za nju neobičnoj ulozi), te cameo-pojavljivanje Emira Kusturice, u roli oca nasilnika. Mladi glumci učinili su hvale vrijedan napor obrane likova koje tumače i njihove ambivalencije, tako da možemo povjerovati u zaljubljenog skinheada, mafijaša koji plače i ludog slikara koji se zaljubi u "dizelašicu". Na planu režije, Kosovčević je pokazao zanatsku samouvjerenost i energiju, na tragu zrelog Dragojevića – Vir ima neke tematske sličnosti s Ranama, a u tretmanu ratnih scena i simbolike i s Lepim selima (što je tamo tunel, ovdje je vir, dakako, s drugačijim konotacijama). Kosovčević je u više navrata napravio 'suspens' doslovno na razini jednog kadra, a dodatnu pohvalu zaslužuje i za uzbudljive, dinamične scene potjere, praćenja i mafijaškog obračuna.
S/Kidanje Koste Đorđevića također je omnibus od tri priče sa zajedničkim likovima, ali na temu neuzvraćene ljubavi i s jedinstvom vremena (jedna noć). Svi likovi "kidaju" (žargonski izraz za "veoma se trude, pokazujući strast za uspjehom"), ali se i "skidaju" s pogrešnih ljubavi o kojima su ovisni: Đura je zaljubljen u striptizetu koja ne razumije što momak od nje hoće, Hana u očevog prijatelja, inače vlasnika disko-kluba, a Relja u svoju najbolju prijateljicu, čija privatna porno-snimka kruži gradom. S/Kidanje je solidno vođena omladinska crna komedija, tinejdžerski film između Richarda Linklatera i Radivoja Andrića (Munje, Kad porastem biću kengur), koji na jačoj strani ima montažni ritam, mlade glumce i strukturu scenarija, a na slabijoj neuravnoteženost humora po segmentima, na trenutke neuvjerljivu motivaciju, te neinventivnost i igranje na odviše konvencionalno u elementima mizanscene, osobito kadriranju i fotografiji. No, u konačnici, riječ je o vrlo simpatičnom filmu čija ekipa nagovještava da može i više – što će vjerojatno biti najveći problem, jer faktički nitko ne može računati na kontinuitet autorskoga rada na filmu u trenutačno izuzetno kaotičnoj kinematografiji Republike Srbije.
Nažalost, razlozi će se naći i u skromnim rezultatima samih filmova. Marketinški, S/Kidanje je, kao i Vir, pretendiralo na veliku gledanost u domaćim kinima – Vir ističući 'production values', a S/Kidanje žanrovsku pripadnost i popularnu temu ljubavi – što se ni jednom ni drugom nije dogodilo, vjerojatno jer se radilo o debitantskim filmovima bez pravih glumačkih zvijezda i s ne baš dobro odabranim tajmingom kino-premijera, čemu su pomogle ionako nepovoljne okolnosti za kina u Srbiji. U proteklim sezonama, najgledanije domaće filmove u Srbiji kreirali su, kao i ranije, Srđan Dragojević i Zdravko Šotra, te je postalo jasno da, osim u slučaju Šišanja, niti jedan od filmova mlađe generacije nije postao hit, a poraz je bio veći što je film više želio biti hitom. Art-filmovi prolazili su daleko bolje, čak i na komercijalnom planu, o festivalima da ne govorimo: primjerice, sva tri filma prikazana u Močvari imala su inozemna DVD izdanja, iako je uglavnom riječ o art-filmovima, doduše, s jakim eksploatacijskim odlikama.
Alternativa: štap, kanap i malo novca
Pored dvije spomenute "grupe" filmova, postoji i treća, čija je estetika umnogome određena niskobudžetnim produkcijskim uvjetima. Takva je Ljuljaška Tamare Drakulić, u kojoj dvije radio-voditeljice kreću na put po Americi u potrazi za underground glazbenikom Jackom Oblivianom. Po žanru film ceste, no veoma nekonvencionalne forme, ovaj igrano-dokumentarno-animirani film donosi mitologizaciju Amerike i oduševljenost njenom underground kulturom. Alternativni pristup produkciji i snimanju donio je karakterističan film-esej, s puno ironije i nehaja prema stvarnom svijetu Amerike, uz naturščike, cinéma vérité situacije i replike koje direktno govore o samom mediju filma. Država Jelene Marković, pak, nastala u sličnim 'low-budget' okolnostima, mnogo je više oslonjena na radikalne europske art-filmove, koji su inspiraciju pronalazili u Godardu, te eksplicitnije razvija formu filma-eseja. Tome je svakako doprinio i scenarist Saša Radojević, čija dosadašnja djela također karakteriziraju 'small-scale' produkcija, esejističnost, pastiš popularnih žanrova (poglavito špijunskog trilera) i ironijsko tematiziranje političke manipulacije i teorija zavjere.
Iako ne spada do kraja u alternativu, svakako joj je bliska inicijativa Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu da svoje studente režije okupi u projekt omnibus-filma. Nakon Oktobra (2011), fakultet je, u suradnji s drugim produkcijskim kućama, proizveo Gde je Nađa?, film zanimljivog koncepta – osam redatelja imalo je zadatak da u jednom kadru (one-take) snimi svojih desetak minuta unutar dugometražnog filma, prema scenariju Koste Peševskog. Rezultat je za srpsku kinematografiju osoben film "noćnog putovanja", usmjeren više na stvaranje atmosfere i stanja likova, a manje na rasplet same priče o ocu, koji tijekom potrage za nestalom kćerkom sreće opaki (i u filmu znatno stiliziran) svijet tinejdžera koji dotad nije poznavao, te na kraju doživljava neku vrstu epifanije.
U alternativu bismo čak mogli svrstati dokumentarne i animirane, a svakako eksperimentalne filmove i video-radove, nerijetko vezane uz specijalizirane festivale. Amaterska godišnja produkcija najslabije je razvijena, prepuštena stihiji privatnog organiziranja i s malo ili nimalo poticaja od države, iako bi mogla pomoći razvoju filmske kulture, popularizaciji medija i edukaciji potencijalnih talenata. Dokumentarci, naravno, imaju najviše odjeka, zahvaljujući festivalima, televiziji i internetu, te je razvidna tendencija da se pliva na valu jugo-nostalgije i aktualnog analiziranja nasljeđa socijalizma. Tematiku su načeli Beogradski fantom (2009) Jovana Todorovića i Cinema komunisto (2010) Mile Turajlić, a u posljednje dvije godine nastavili Zlatna levica: Priča o Radivoju Koraću Gordana Matića (o legendarnom košarkašu iz naslova), Jugoslavija – kako je ideologija pomerala naše kolektivno telo Marte Popivode (o sletovima) i Valter Andreja Aćina (o Bati Živojinoviću i ulozi Valtera u čuvenom filmu Hajrudina Krvavca).
Na kraju starog, novog i novijeg srpskog filma
U proteklih godinu i pol, mediji u Srbiji najavljivali su brojne loše scenarije po film, od ukidanja financiranja do propasti mreže kina. Mada rado njegujem apokaliptične fantazije, činjenica je da se neki državni novac dijeli, filmaši se snalaze, nešto se snima, ali da je situacija u biti nevesela, uz ozbiljnu težnju ka getoizaciji cijele priče i zatvaranju srpskog filma u svoj privatni Idaho. Ipak, ostajem pri tvrdoglavosti i pristranosti s početka teksta, sklon navijati za mlađe filmaše, njihovu učestaliju komunikaciju i suradnju s kolegama u regiji, što ionako preporučuju europski fondovi i producenti, kojima se, naravno, treba okoristiti. Važan dio cijele priče jest filmska kritika i publicistika – na tom planu su, mogu reći bez zazora, akteri filmskog polja u Hrvatskoj/Zagrebu predvodnici – te se nadam da će ovaj tekst biti samo jedan u nizu, skromno smješten među boljim i sintetičnijim radovima.
Izvor: Kontrapunkt
No comments:
Post a Comment