CRVENI MAKOVI
(2014)
Omnibus Crveni Makovi
prati likove mladih u pokušaju da prevaziđu sredine u kojima žive, a potpisuju
ga studenti beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti.
Režija i scenario:
Nebojša Nenadić, Sonja Antanasijević, Milan Roganović. Direktor fotografije:
Ivan Marković, Sara Preradović, Jelena Prekajski. Montaža: Feđa Hadžić, Nikola
Purić, Nataša Pantić. Scenografija: Kristina Bravo, Hristina Šormaz, Ilija
Višnjić. Kostimografija: Senka Radivojević, Marija Jocić. Uloge: Dragan
Nikolić, Vladica Milosavljević, Hana Selimović, Pavle Jerinić, Mladen Sovilj,
Branislav Zeremski, Branka Šelić. Trajanje: 94 min. Produkcija: Košutnjak film
i Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu.
Zemlje i godina proizvodnje: Srbija, 2014.
Zemlje i godina proizvodnje: Srbija, 2014.
Ipak, dramski razvoj
lika je neutemeljen, a jednodimenzionalni karakteri nemaju prave motive da se
posvađaju, niti da vode razgovore pune nerazumevanja – što dovodi do
neubedljivih scena, poput one u kojoj Tamara optuži majku za sebičnost, a ova
teatralno pobegne da plače, ili one u kojoj je se Rade čudi raskidu sa Tamarom,
iako mu ona danima nije dozvoljavala da je pipne. Dijalozi su plitki i
potenciraju konflikt tamo gde ga stvarno nema, gluma je prenaglašena i
izveštačena, i pitamo se da li gledamo televizijsku seriju iz 1990-ih ili
savremeni film mladog autora. Činjenica da Hana Selimović i Mladen Sovilj
tumače i glavne likove filma Neposlušni, debitantskog ostvarenja Mine
Đukić, u kojem briljiraju, daje nam još jedan dokaz da dobri glumci zavise od
dobre režije. Film ima nebrojeno montažnih grešaka i nemotivisanih pokreta
kamere, a kadriranje i kompozicija kadra ne prevazilaze skromno školsko znanje,
sa svega nekoliko dubinskih kompozicija i bez ikakvog autorskog stila.
Amaterska kamerica,
koja ide iz ruke u ruku, snima poslednje dane družine maturanata iz
provincijskog grada (poznavaoci će po lokacijama prepoznati Niš), i zajedno sa
„objektivnom“ kamerom formira naraciju druge priče „Sve naše nešto tako“,
rediteljke Sonje Antanasijević. Glavna junakinja Tanja (Dina Arsić) želi da
upiše glumu u Beogradu, zaljubljena je u dečka svoje najbolje drugarice, koja
slavi rođendan, dok sporedni likovi takođe igraju emotivne igrice
srednjoškolaca.
Moralna dilema
junakinje svakako je približnija pravim osećanjima od onih iz ,,Tamarinog
izostanka’’, ali na kraju nismo sigurni kakav smo to skup isprepletanih odnosa
i nezadovoljavajućih raspleta gledali. Da li je ovo priča o mladima prepadnutim
od novog životnog poglavlja, ili skupina neiskrenih, nedovršenih likova? Dva
različita izvora video materijala naprosto se smenjuju, bez uticaja na
narativni tok, isključivo kao „moderan“ tehnološki postupak. Čini se da naša posve
drugačija junakinja (čiji šešir to možda najviše govori), i ne mora da bude iz
provincijskog grada, pa izostanak jače socijalne dimenzije čini da ova priča
deluje kao uljez u omnibusu Crveni makovi. Velika družina i njihovi
zamršeni odnosi sveli su dijalog na izgovaranje imena, jer obraćanje i
dozivanje sačinjava njegovu polovinu. Vizuelno siromašan – kompozicije kadrova
i upotreba boja su oskudni duž čitave priče – a pretenciozno izveden na glavnoj
ljubavnoj sceni, ovaj film ima veliku količinu problema zanatskog tipa.
Definitivno režijski
najpismenija, ali opet slabašna, jeste priča o momku iz malog mesta u Vojvodini
(poznavaoci će prepoznati Sremsku Mitrovicu), koji provodi poslednje veče sa
društvom pred selidbu u Beograd. Dan je mladosti, a oni su poslednja generacija
pionira. Vlada (Vladimir Tagić) je crtač s manjkom samopuzdanja, koji voli
rodni grad, a teško mu je što mora da ga napusti zbog karijere. Njegovi drugari
imaju bend, koji u toku večeri rasformiraju zbog neslaganja, i cela ta noć pred
Vladin odlazak, noć Dana mladosti, postaje fijasko u kom se razotkriju
frustracije mladih alternativaca, izazvane otužnim mestom u kojem ostaju
zarobljeni, bez vizije o budućnosti.
Ova iskrena kritika
provincije, po scenariju i u režiji Nebojše Nenadića, data iz vizure mladih,
koji se težnjama i mentalitetom ne uklapaju u skučene okvire svoje sredine, ipak
pada u domenu izvođenja – ponajviše strukture i ritma filma. Iako je priča
ispričana i zaokružena još nekoliko scena ranije, film ima nekoliko završnih
scena koje su mogle biti izbačene bez posledica: scena iznenadne i loše
motivisane smrti majke (?) jednog momka iz društva, kao i scena Vladinog
poslednjeg ručavanja sa roditeljima. No, za razliku od prethodne dve priče, u
ovoj su likovi od krvi i mesa, i naturščici ih znatno bolje iznose. Upotreba
filmskog jezika, međutim, daje utisak snimanja iz dva perioda rediteljevog
života: kada ga je učio i kada ga je ,,preučio’’ – tako se bez pravog razloga
pojave dekomponovani kadrovi, koji, iako estetski efektni, bodu oči jer se
stilski ne uklapaju u celinu.
Simbolika crvenih
makova, kao vesnika smrti na opustelim poljima, pristaje sumornoj slici društva
i generacije bez budućnosti, o čemu mlad čovek sigurno često razmišlja, no ima
li koherentnosti po kojoj bi se sva tri filma sjedinila u omnibus, i pravih
razloga da se on pojavi pred širom publikom? Čini se da nema. Plemenite
ambicije autora i producenata da upute na probleme mladih generacija ipak nas
nisu uverile da njihovi filmovi pokazuju dovoljno veštine i autorske
samosvojnosti za festivale i bioskopski repertoar, stoga ova kompilacija nije
morala da napusti okvire fakultetske učionice.
Sara Marković
(Kritika je nastala u Školi
dramaturgije „Slobodan Stojanović“, u okviru 38. Festivala filmskog scenarija u
Vrnjačkoj Banji.)
No comments:
Post a Comment