TEKSTOVI NA BLOGU

Monday, July 28, 2014

JANKOVIĆ O ČUDNOJ ŠUMI

Prva/polazna dobra vest – još jedan srpski film iskobeljao se iz grotla, reklo bi se, za srpske prilike neizbežnog postprodukcionog pakla. Druga vest – srećom, tu se ne iscrpljuje lista povoda za priču o ostvarenju „Čudna šuma“, filmu koji se u krajnjem ishodu ipak nameće kao zanimljivo i za ove naše prostore donekle i atipično delo.

ČUDNA ŠUMA, SRBIJA/MAĐARSKA, 2014., DRAMA, 87 MINUTA
Režija: Sabolč Tolnai
Hermina G. Erdelyi, Robert Tily, Suniša Tucić, Nenad Jezdić, Jovan Belbrković, Nikola Ilić, Tibor Szarapka, Rade Kojadinović, Predrag Momčilović

Sasvim očekivano, pomenuti mukotrpni put koji je morao da prevali i reditelj/autor Sabolč Tolnai ostavio je vidne ožiljke u tkivu i na licu same “Čudne šume“. Primetan je, recimo, pokušaj da se agresivnom (i prilično intruzivnom) montažom zatome problemi nastali u samom snimanju i prethodnim fazama produkcije (i) ovog filma. Sinkopična naracija je posve legitiman autorski postupak, tu se Tolnaiju ne bi trebalo ništa stavljati na dušu/teret, ali nevolja je što su takvi zahvati u izvesnoj meri narušili mnogo važniju emotivnu dimenziju ovog, da ponovimo još jednom, sasvim zanimljivog filma.

Za razliku od upadljivo razbarušeno-razmahanog prethodnog rediteljskog rada (ostvarenja “Peščanik“, nadahnutog literaturom, likom i delom Danila Kiša), Tolnaijeva “Čudna šuma” zasnovana je na prilično svedenoj priči. Povest o mukama srednjovečnog para čiji sin narkoman beži iz manastirske komune i ubrzo nestaje bez traga, nimalo iznenađujuće, Tolnaiju i scenaristi Draganu Stankoviću poslužila je kao zdravorazumsko polazište na refleksiju stanja stvari u Srbiji (mada se prikazano lako može odnositi na bilo koju obližnju državu ili državu tog kalibra i tranziciono-postranzicionog ranga).



To je bilo polazište (formalno gledano, polazište je na prvom mestu priča “Minotaur” pokojne spisateljice Judite Šalgo, a ubotrebljeni su i motivi iz nekoliko njenih drugih dela), a ishodište je sasvim korektan i dovoljno intrigantan srednjeputaški istočnoevropski arthouse rad. Budući da “Čudna šuma” očitava dovoljno kvaliteta, kao i osobenosti, mereno srpskim i regionalnim aršinima za aproprijaciju obrasca tog soja filmova, da se, bez mnogo premišljanja, izreći sud da je Tonai na toj teritoriji svoj na svome.

Premda donekle kaskajući sa sugestivnošću konkretne proze Judite Šalgo, na emotivnom planu, a to je možda i najvažniji aspekt ove sorte filmova, “Čudna šuma” ostavlja upečatljiv utisak. Ciljana emotivna bremenitost je, čini se, bez vidljive usiljenosti, lako postignuta i sigurno sprovedena u delo od prvog do poslednjeg minuta. Tonai se, to se mora naglasiti, čvrsto drži zacrtane arthouse putanje, te gledaocima ne pruža luksuz radosti usled lakog prepoznavanja priče, situacija i pratećih implikacija, nego se vidno trudi da sveprožimajuću gorčinu sveta po kome bauljaju njegovi junaci iskoristi kao odskočnu dasku za hrabri odskok u muljom bogate dubine promišljanja o zbilji koja mori i sputava.



Osim te prilično vešto postignute atmosfere beznađa, bespomoćnosti i klaustrofobije uvek i svugde, “Čudna šuma” može da se podiči i sa nekoliko prizora za duže pamćenje, kao i odličnog glumom čitavog odabranog ansambla, mora se naglasiti, na čelu za zbilja izvanrednom Herminom G. Erdelyi, glumicom neverovatno diskretne, a zadivljujuće i uzbudljive ekspresivnosti. Povoda za pohvalu ima još – recimo, sasvim uspeo je deo filma koji prati teskobu promocije time share sistema letovanja (tu Sabolč Tolnai pokazuje znatno više takta i promišljenosti od Srđana Dragojevića u slučaju (po tom pitanju) srodnog “Atomskog zdesna“), a dugom pamćenju se nameću i kreacija i doprinos pesnika Siniše Tucića u ulozi Milančeta.

U krajnjem zbiru, pobrojani kvaliteti, kao i evidentan sud da Tolnai istrajava na ozbiljnosti svog filmskog diskursa i i izraza, kadri su da odnesu prevagu nad pominjanim nedostatnostima i još nekim mankavosti (nekoliko zabašurenih dramaturških rukavaca, poput snažno sugerisanog pa ispuštenog kraka priče o narko-dileru, i/ili suvišnih pola minuta trajanja nakon ubedljive i prirodne završnice filmova). Stoga se “Čudna šuma“, uz tek poneku relativizaciju, tiho ali dovoljno razgovetno i argumentovano preporučuje za gornji dom srpske filmske lige na uzorku od poslednjih nekoliko godina mahom gorkih berbi.

Izvor: Pazi, snima se

No comments:

Post a Comment