TEKSTOVI NA BLOGU

Friday, March 7, 2014

FEST PREPORUKE (12)


Novi kadar Dimitrije je proveo noć sa dve NIMFOMANKE Larsa Fon Trira. Večeras će to isto učiniti i nekoliko hiljada posetilaca Sava centra:

NIMFOMANKA Larsa Fon Trira se razlikuje od drugih filmova po tome što je ovaj reditelj u poslednjih deceniju i po uspeo da izgradi autoritet kojim je svoje radove potpuno izmakao kritici. Kroz formalne eksperimente, naročito karakteristične za DOGME fazu, stekao je kredibilitet da se vrati konvencionalnijim formama ali na potpuno samovoljan, beskrupulozan način.

Rezultat su filmovi koji u poređenju sa bordvelovski formulisanim postulatima vrlo malo izmiču konvencijama mejnstrima ali se u tim "greškama" navodno krije ono što je autorski pečat. A Fon Trir je, kao što znamo, "sertifikovani autor".

U njegova poslednja dva (tehnički, tri) filma čak i tog nekonvencionalnog "iskakanja" ima vrlo malo i prilična linearnost, pitomost tih filmova eventualno se može spinovati kao "parodija melodrame" kroz insistiranje na njenom ekscesu.

NIMFOMANKA je diptih koji Fon Trira dovodI do tačke tarantinovskog pastiša. U određenom smislu ovaj film je parafraza i parodija francuskog art-filma smeštena u Englesku, sa obiljem psihologizacije i šupljeg senzacionalizma. Referisanje na klasike žanra je toliko intenzivno da su recimo epohe u kojima se flešbekovi dešavaju bliži stilizovanim prikazima prošlih vremena iz starih filmova nego realističkom protoku vremena u životima junaka. Naravno, kao "sertifikovani autor" Fon Trir će sigurno naći gledaoce koji će rado ubediti sebe da su imali posla sa vrhunskom umentošću. Ipak, u odnosu na Fon Trirova najvitalnija dela, NIMFOMANKA ostaje vrlo čedan i dosadno konvencionalan film.

Jedini domen u kom Fon Trir odstupa od onoga što bi bila konvencionalna francuska melodrama iz sedamdesetih jeste relativno neobaziranje na pitanja ritma i izlaganja priče. Mehanizmi njegovog pripovedanja su nešto složeniji nego u tim filmovima, a rekao bih i daleko konvencionalniji i komercijalniji.

Odluka da snimi dva filma je uz ogroman upliv senzacionalističkog kastinga (Kristijan Slejter, Šia Labjuf) dodatni tarantinovski ukras već očiglednoj strategiji žanrovskog pastiša.

Razlika je međutim u tome što Tarantino često angažuje heroje žanra sa kojim se u tom trenutku izmotava, odnosno reinterpretira glumačke persone zvezda sa kojima nije imao prilike da radi a voleo ih je. Fon Trir međutim nikada nije pokazao interesovanje za tip filmova kakve su radili Kifer Saterlend ili Kristijan Slejter, On je već bio ugledan reditelj kada su oni bili ugledni glumci a putevi im se ukrštaju tek onda kada je poželeo da se ismeva njihovoj glumačkoj personi.

Fon Trir citira i vlastitu glumačku podelu vraćajući Viljema Defoa i Žan Mark Bara u igru u minornim ulogama koje su pre svega posveta njegovim ranijim radovima.

Dakle, NIMFOMANKA svakako nije ono što bi gledaoci trebalo da dobiju ali jeste ono što bi se od Fon Trira moglo očekivati.

NIMFOMANKINA pozicija filma koji se našao u bioskopima pre veće eksploatacije na festivalima A-kategorije pokazuje da je u izvesnom pogledu i samom filmskom establišmentu jasno kako ovaj film nema veće umetničke potencijale. S druge strane, takva sudbina filma ohrabruje utoliko što pokazuje da još uvek postoje trofejni reditelji koji imaju težinu na blagajnama i ne proizvode filmove sasvim lišene repertoarske težine. Fon Trir je među njima redak slučaj - izašao je u bioskope praktično pre verifikacije na velikom festivalu, pre pret-a-porter filmske revije i samim tim poremetio već ustaljen "lanac ishrane".

Ono što možda izdvaja NIMFOMANKU čak i u okolnostima ove pozne Fon Trirove faze je neobično vickast mada i ne i naročito duhovit pokušaj da raznim insertima ilustruje naraciju glavne junakinje. U tom pogledu NIMFOMANKA zalazi u domen podilaženja publici.

Razlika između prvog i drugog filma u ovom diptihu jeste to što je drugi više oslonjen na apsurd, oniričke pasaže, nadrealističke detalje. Dakle, dva toma ove priče se upadljivo stilski razlikuju, premda se moraju gledati u kontinuitetu da bi se ispratila cela priča i nisu samostalni radovi.

Gledanje dva filma za redom u principu jeste specifičan festivalski događaj ali za razumevanje Fon Trirove ideje nije nužno. Komercijalna forma od dva razdvojena filma daje sasvim zadovoljavajući utisak. Ipak gledanje dva filma u kontinuitetu kroz nesvakidašnje bioskopsko iskustvo uspeva da nadoknadi sve ono nesvakidašnje što nedostaje samom filmu.

Kako rekoh na početku, Fon Trirovi filmovi izmiču kritici pa tako i NIMFOMANKA uprkos celom ovom opisu ne deluje bitno slabije ili drugačije od njegovih drugih radova. Međutim, ako pred kraj treba zadati završni udarac ovom filmu onda on svakako ima veze sa tim da je ovo prvi Fon Trirov film u kome je priča izneta pred publiku praktično bez ikakvog dramskog naboja, pasivno, kroz ilustraciju jedne "sudbine". Fon Trirove filmove, čak i u njihovoj najhermetičnijoj egzekuciji krasile su snažne "priče", ili barem situacije i stanja, pune dramskog sukoba. NIMFOMANKA ne donosi nikakav dramski sukob ni u jednoj ravni i zato mislim da je ovo film koji se ipak mora izdvojiti u njegovom opusu.

Kad je reč o samoj realizaciji, film je vrlo vešto i konvencionalno režiran, glumljen sa punim ubeđenjem i u formalnom pogledu nema većih prepreka da dopre do najšire publike. U to ime, vredi pomenuti i brojne scene seksa koji uprkos najavljenoj šokantnosti ne donose ništa što već nismo videli u umetničkom filmu. Dakle, NIMFOMANKA nije ni na koji način provokativnija od prizora koji se mogu videti u PLAVO JE NAJTOPLIJA ili KLIPU, čak je možda i za nijansu pitomija. Razlika je samo u količini. Dakle, u NIMFOMANKI ima mnogo više scena seksa nego u prosečna četiri sata umetničkog filma, tako da je provokacija u kvantitetu, ne u kvalitetu, i to pre u broju pokušaja nego u trajanja (PLAVO JE NAJTOPLIJA BOJA je u tom pogledu znatno ekscesniji rad). 

Ranijim radom Fon Trir jeste zaslužio pravo da može da radi šta hoće. Vremenom, to pravo je postalo samo sebi svrha. Tako je Fon Trir od jednog zanimljivog evropskog autora postao omiljeni reditelj ljudi koji zapravo ne vole filmove. NIMFOMANKA je međutim film za koji nije bila potrebna prevelika sloboda, a ni gledalac koji traži delo da otvara nove horizonte. Otud je NIMFOMANKA kao elitistički HOBIT.

Termini prikazivanja na FESTu:

07. Mar | 22:00 | 500 RSD
Sava centar
08. Mar | 23:30 | 400 RSD
Fontana
09. Mar | 23:00 | 400 RSD
Fontana
10. Mar | 22:00 | 400 RSD
Dom Sindikata

No comments:

Post a Comment