TEKSTOVI NA BLOGU

Thursday, February 6, 2014

SRPSKI BLOKBASTER U 2014.

Zoran Janković analizira pokušaj srpskih autora da u 2014. godini vrate gledaoce u bioskope.

I ne toliko atraktivna i/ili nemušta domaća filmska ostvarenja prelazu dva veka sa lakoćom su dostizala cifru od blizu/oko 100 hiljada gledalaca, u to doba predstavljala zlatni standard kada je gledanost srpskog filma u pitanju. U međuvremenu smo se razmazili i ulenjili, oslonili se na čari internet-piraterije i TV ponude, a bioskopi su opusteli i proredili se. A sada se čini da su se srpski filmski stvaraoci nanovo dosetili mogućnosti da film ponajpre treba da komunicira sa svojim pretpostavljenim gledateljstvom, po mogućstvu već tokom bioskopske distribucije.

Pored neprolazne tranzicije i novog talasa opšteg siromaštva, za pad gledanosti domaćeg filma su krivi i filmski autori koji su se mahom ustremili na evropske filmske fondove, podilazeći pretpostavljenom ukusu članova konkursnih komisija i praveći od tog produkcionog okvira vrhovni estetski kriterijum. Posledica toga je da je i dobar deo i to tog trenutka nerezonski verne bioskopske publike okrenuo leđa većini naslova novije srpske filmske produkcije, te smo svi skupa stigli do, kanda, novog filmskog podžanra – negledanog/negledljivog srpskog filma, koji je mahom samom sebi svrha. Zato ni ne čudi da će istorija srpskog filma iz ovog perioda baštiniti podosta umetnički bezvrednih, neprimećenih i odbačenih, i u krajnjem smislu neupotrebljivih naslova (Ma, nije on takav, Na lepom polavom Dunavu, The Box, Plavi voz, Biro za izgubljene stvari…).

Pun bioskop


Ipak, čini se da nam ova zima i proleće donose bolje vesti; sada se već može ustvrditi da možda ponovo radi blockbuster, tj. da nas očekuje nekoliko filmova čiji autori ne skrivaju krupne ambicije po pitanju gledanosti. Može biti da je sve to slučajnost, da ponovo u nizu koincidencija prepoznajemo varljivi obrazac, a može biti da je naknadni podsticaj stigao i u vidu poteza Filmskog centra Srbije, koji novčano nagrađuje/podstiče autore filmova koji će dobaciti do 30.000 gledalaca tokom kino-distribucije. Pred nama su četiri ostvarenja od kojih se može očekivati da će dostići taj cilj ili barem časno nastradati u tom pokušaju.

Sam početak godine u bioskope nam je doneo Kad ljubav zakasni, film koji to zapravo ni nije, jer je iznova reč o krpežu i prepakivanju materijala izvornog snimljenog u formi televizijske serije. Sa druge strane, autorsko-producentska ekipa filma Montevideo, vidimo se! vraća se kod nas zatomljenoj tradiciji nastavka uspešnog ostvarenja, s tim da nova priča u svakom smislu predstavlja napredak u odnosu na ponuđeno u prvom pokušaju.

Komedija Mali Budo Danila Bećkovića, takođe poseže za formulom culture clasha, a sve to kroz priču o mladom Podgoričaninu koga od krvne osvete šalju u Beograd (noću). U aprilu ćemo biti u prilici da pogledamo i Atomski s desna, novi film Srđana Dragojevića; Dragojević u ovoj svojevrsnoj parafrazi Mametovog/Foleyjevog filma Glengarry Glen Ross, kao adute, baš kao u slučaju Parade, ističe komediju naravi i regionalnu glumačku podelu, punu zvučnih imena i dragih lica. A Mamula (Nymph), novi horor reditelja Milana Todorovića, obraća se ponajpre ljubiteljima i poznavaocima žanra. Uz jedno zbilja poznato internacionalno glumačko ime u glumačkom ansamblu (Franco Nero) Mamula će nanovo na probu staviti sklonost ovdašnje publike ka žanrovski naglašenijim ostvarenjima.

Daleko je naredni decembar, kada će kucnuti čas da izvagamo box office domete ovde pomenutih i možda još nekolicine odvažnih, ali kanda već sada možemo da odamo priznanje svima onima koji pokušavaju i koji će tek  pokušati da srpski film vrate gledaocu. O kvalitativnim dometima nekom drugom prilikom, naravno.

Izvor: City Magazine

No comments:

Post a Comment