INTERVJU KRISTIJAN MILIĆ

Novi kadrovi vam ekskluzivno donose integralni intervju sa Kristijanom Milićem koji je za zagrebački Globus uradio Nenad Polimac. Intervju je vrlo zanimljiv ne samo zato što do detalja predstavlja Milićev novi film BROJ 55 već i zato što nas pobliže upoznaje sa korenima ovog autora koji je privukao pažnju sa svojim nagrađivanim filmom ŽIVI I MRTVI. Pored intervjua Novi kadrovi donose i neke ekskluzivne skice, makete i storibordove pravljene za BROJ 55.

   Na svom tabletu Kristijan Milić pokazuje mi provizorno montirane scene iz filma „Broj 55“, čije je snimanje nedavno završeno. U jednoj su hrvatski vojnici u oklopnom vozilu, očito pritisnuti žestokom paljbom, u drugoj upadaju u napuštenu kuću kako bi se sklonili od neprijatelja, u trećoj im u pomoć stižu momci iz rezervne postrojbe MUP-a, a posljednja se odigrava noću i samo zahvaljujući povremenim bljeskovima eksplozija uspijete nazrijeti što se događa. Redatelj usput objašnjava vizualni prosede koji je dogovorio s direktorom fotografije Mirkom Pivčevićem, vlasnikom četiri Zlatne arene s pulskih festivala, s kojim je već surađivao na svom prvijencu „Živi i mrtvi“: „Namjera nam je bila da sve djeluje malo dokumentarno, ipak smo film zasnovali na događaju iz 1991., ali da opet ne izgleda kao televizijska reportaža iz onog vremena. Pivčević je htio uz pomoć svjetla dobiti sliku koja prividno ima grešku, ali još uvijek jako dobro izgleda. Na to se nadovezalo i to što ništa nije prenaglašeno niti izrazito u prvom planu, mnogo toga se događa nekako usput, važna nam je bila spontanost, koja je uobičajena u takvim ratnim situacijama“.

   Sudeći po ono malo materijala što sam vidio, „Broj 55“ bi mogao biti sjajan film, kakav još nismo vidjeli u hrvatskoj kinematografiji. Puno se u nas pisalo o njegovom snimanju i temi, kako je HRT uložio 6 i pol milijuna kuna u projekt koji bi mogao biti pilot serijala o događajima iz Domovinskog rata, sastavljen iz šest cjelovečernjih epizoda, po uzoru na „Združenu braću“, popularnu ratnu mini-seriju HBO-a i BBC-a. Scenarij Ivana Pavličića zasnovan je na istinitoj zgodi koja se odigrala u selu Kusonje pokraj Pakraca, kada su hrvatski branitelji nesmotreno upali u zasjedu, zabarikadirali se u jednoj kući, odupirali su se čitavu noć i u zoru su svi izginuli. Strah da bi iz svega toga mogao ispasti film u kojem gledateljeva osjetila otupe zbog neprestane pucnjave nestaje već kada se pogleda ovih nekoliko scena, koje će, uostalom, u završnoj verziji vjerojatno ispasti još malo efektnije. Prepoznajete svako lice u kadru (od poznatijih glumaca tu su Goran Radman i Marko Cindrić iz trilera Daria Pleića „Nije sve u lovi“), uniforme su različite, a mijenjaju se i prostori. Milić upozorava da su neki od glumaca sami izvodili padove, inzistirali su na tome, ali su kompliciranije stvari ipak prepuštali kaskaderima. Pod noćnu scenu podložio je glazbu iz „Napada na policijsku stanicu“ Johna Carpentera i taj se spoj doima fenomenalno. „U početku nisam smatrao Carpentera nekim osobito važnim redateljem, no Pavličić me natjerao da malo pažljivije pogledam njegove filmove. Mi se znamo još s akademije i upravo zato su druženja u takvom okruženju korisna: netko vas upozori da ono što ste samo usput prošli obradite malo pažljivije. Naravno da su Policijska stanica i Noć vještica nezaobilazni kada je Carpenter u pitanju, no meni su posebno dragi Knez tame i U raljama ludila“.

  Koliko ćemo čekati na „Broj 55“? „Kada se zbroje montaža, dotjerivanje slike i tona te specijalni efekti, šest mjeseci je uobičajen rok. Film bi morao biti gotovo u lipnju, a premijera je planirana na Pula film festivalu. Kako već sada komentiraju na HRT-u, o odjeku „Broja 55“ ovisit će hoće li se krenuti u daljnju produkciju serijala, za koji je napisano ukupno šest scenarija. Njih tri potpisao je Pavličić, sin poznatog pisca Pavla Pavličića, a tri Robert Roklicer, Milićev prijatelj koji povremeno glumi u njegovim filmovima i u čijoj je kući na Trešnjevci redatelj iznajmio poslovni prostor.

  Ukoliko sve protekne po planu i „Broj 55“ bude prikazan u pulskoj areni, Milić će tada biti 45-godišnjak u čijem su opusu samo dva duga filma. Nervira li ga to? Čini se da ne, jer otkako je početkom milenija diplomirao režiju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, neprestano je u pogonu. Njegov prvi profesionalni kratki igrani film „Sigurna kuća“ (naslov mu je dao točno deset godina prije no što se tako prozvao i hollywoodski blockbuster s Denzelom Washingtonom i Ryanom Reynoldsom) producent Inter film spojio je - zajedno sa sličnim debitantskim uratkom Gorana Kulenovića „Ravno do dna“ -
u cjelovečernji diptih „24 sata“, „Živi i mrtvi“, dobitnik osam Zlatnih arena na pulskom festivalu, porađali su se zbog nedostatka sredstava skoro 3 godine, no Milić je u međuvremenu snimao reklame (najpoznatije su mu one za Hypo banku s Janicom Kostelić, posebno je popularna bila reklama za MUP u stilu akcijskog filma, u reklami za Renault Clio opet je surađivao s našom najčuvenijom skijašicom), a od 2007. često je režirao i sapunice: „Ne daj se, Nina“, hrvatska inačica svjetskog hita „Ružna Betty“, izdržala je samo jednu sezonu, no zato su „Najbolje godine“ i „Larin izbor“ bili itekako gledani. Neki od mlađih redatelja takve poslove smatraju nužnim zlom, zbog kojeg popušta koncentracija i kada se kasnije suočite s puno ambicioznijim zadacima, međutim, Milić je krajnje realističan: „Sapunice se ne rade iz gušta nego zbog novca. Nije to kao u reklamama gdje sve ovisi o klijentu. Ovdje si ti glavni na setu, imaš neku vrstu slobode, a jedino što od tebe traže jest da radiš brzo. To meni nije problem, jer i na snimanju dugog filma nastojim sve brzo riješiti. Sapunice su korisne i stoga jer upoznaš puno glumaca s kojima se u nekoj drugoj prilici može napraviti i nešto ozbiljnije“.

  Njegova prva dramska serija „Hitna 94“ počela je emitiranjem 2008., ali gledanost nije bila osobita, pa ju je Nova TV skinula s programa usred sezone: kako joj je reputacija bila i više nego dobra, zagriženi poklonici su ostatak morali odgledati na srpskom kanalu B-92, no to nije bio prvi slučaj takve vrste. I serija „Počivali u miru“, kojom se veliki glumac Miodrag Krivokapić vratio na naše male ekrane, jedva se probila na HRT, jer nova urednička ekipa nije bila u dobrim odnosima sa starom koja ju je naručila. Milić baš ne voli komentirati svoj posao, ali i sam je bio zgranut da u tim prepucavanjima nitko nije vodio računa o tome kakav je proizvod (po sudu mnogih – prvorazredan) nego tko je potpisao kakav račun. Jedino mu je bilo pomalo neugodno što je dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju režiju jedne epizode tv serije, a za isto se priznanje natjecao i njegov kolega Goran Rukavina, koji je zajedno s njim potpisao čitavu seriju: bilo bi poštenije da su ih obojicu nagradili.

  Kada se pobroje svi redateljski angažmani koje je u kinematografiji i na televiziji do danas obavio Kristijan Milić, ispada da je on jedan on najzaposlenijih domaćih filmaša. Pritom ga naredne godine čeka ne samo premijera „Broja 55“ nego i početak snimanja novog filma „Mrtve ribe plivaju na leđima“, opet po romanu Josipa Mlakića, po čijem su predlošku snimljeni i „Živi i mrtvi“.

  Za ovakve radoholičare najčešće se ispostavi da su već kao klinci sanjarili o snimanju filmova, no u Milićevu slučaju to baš nije bilo tako. Kao dječaka su ga najprije opteretili violončelom koje mu se uopće nije svladavalo, međutim, problem je što su mu oba brata bili glazbenici: Marijan Milić danas vodi poznati dječji zbor Čarobna frula, a Andrija Milić – koji je dobio Zlatnu arenu za svoj glazbeni doprinos „Živima i mrtvima“ – podjednako se zanimao za jazz i klasiku. Roditelji uopće nisu bili umjetničkih vokacija, majka je radila kao inženjer šumarstva („nije izlazila iz šuma“, komentira Milić), a otac kao sanitarni inženjer („trovao je štakore“), no sinovi su, čini se, imali žicu za glazbu, dakako, osim Kristijana. Da se riješi violončela, prešao je na bubnjeve, međutim,  da ga je netko u tim formativnim godinama pitao što želi postati, on bi odmah izvalio: „Strip crtač“. Neprestano je kreirao vlastite stripove, ali  ti su više sličili dijelovima filma, najčešće akcijskog, rijetko kad su imali cjelovitu radnju. Neki bi rekli da je već zarana nesvjesno crtao tzv. storyboard-ove, na osnovu kojih nastaju kompliciraniji prizori u filmovima. Zbog stripa je upisao i zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti, ali ga nisu primili na grafički odjel, na kojem bi mogao raditi s olovkom i tušem, nego na slikarski odjel, na kojem se radilo s bojama, što mu se manje sviđalo.

  Filmove je gledao usput, dopadali su mu se, ali nije bio njima opsjednut. Prekretnica je bio „Taksist“ Martina Scorsesea. S Milićem je „primijenjenu“ pohađao i Simon Bogojević Narath, danas poznati redatelj animiranih filmova, bio je dvije godine stariji od njega i napravio je nekoliko slika inspiriranih tim filmom. Milić ga je naposljetku odlučio i sam pogledati i otad je sve manje izjavljivao da se želi baviti crtanjem stripova.

  Prvi dodir s pravom akcijom imao je u vojsci, tada se u JNA odlazilo odmah po svršetku srednje škole, bilo je to s 1988. na 1989. godinu, već se posvuda osjećao raspad Jugoslavije, a Milić je to mogao iskusiti u Prizrenu i kasnije u Đakovici, kamo su ga poslali na obuku za tenkista: „Osjećala se frka u zraku, van nas uopće nisu puštali, samo bi nas provozali, no pravo sranje je srećom započelo kada sam ja već skinuo uniformu“.

  U Zagrebu je najprije pokušavao reda radi upisati likovnu akademiju („znao sam da nemam šanse“), ali od filmske akademije nije tako lako htio odustati: „Polagao sam prijemni tri-četiri puta, i naposljetku bio primljen na režiju 1994.“. Imao je tada već solidno ratno iskustvo, 1991. je pripadao rezervnim postrojbama MUP-a kod Petrinje i Kostajnice, a dio 1992. proveo je kao tenkist u Bosni. Posljednji put je sjeo u tenk tijekom akcije Oluja, no tada je već završio prvu godinu akademije.

  Na ADU je brzo našao istomišljenike, s njim je na režiji bio Ivan Pavličić, Robert Roklicer je studirao dramaturgiju, a Mirko Krstičević je bio na odjelu kameru. Već njegove vježbe odavale su studenta koji se nije previše uklapao u zagrebačke filmske standarde. U filmiću „Netrpeljivost“ neki se ljudi progone iz tko zna kojih razloga, a kada se jedan od njih s majicom PLO-a nađe na nišanu protivnika, spasi ga u posljednji trenutak neznanac i likvidira njegovog krvnika: ispostavi se da je to napravio samo zato, kako bi sam mogao ubiti PLO-ovca, budući da je njegov zaštitni znak židovska zvijezda. U vježbi „Backwoods“ na djelu je klasična situacija iz horora, mladi par otmu u šumi četiri gorštaka, a zatim slijedi orgija nasilja, u kojoj se koriste sjekire, noževi, pile i bušilice: srećom je fotografija crno-bijela. „Dosada“ je Milićev najdotjeraniji studentski rad, snimljen je u boji, a njegov je protagonist mladić koji nikako da se oslobodi monotonije, unatoč tome što se uokolo njega nižu leševi.

  Kako su reagirali profesori na njegove horor-zafrkancije? Očito ne baš dobro, nikako nisu mogli shvatiti zašto Milić poput njegovih vršnjaka ne snima umjetnički intonirane drame. „Pitali su me – tko će to gledati, to je nešto za američka drive-in kina, no ja mislim da bi za takvu vrstu filmova kakva je mene zanimala bilo više publike nego za onu koju su oni zagovarali. Osim toga, kada snimaš žanrovske filmove, osobito horore, zbilja se naučiš režirati, moraš znati raskadrirati scenu, poigravati se napetošću. Što možeš naučiti kada te tjeraju da režiraš film u jednom kadru?“.

 
  Bio je ugodno iznenađen kada je Edo Galić, tadašnji povjerenik za kratki igrani film, 2001. propustio na natječaju scenarij Pavličića mlađeg za „Sigurnu kuću“, koji je on trebao režirati. „Malo je prigovarao što se u scenariju toliko psuje, ne zna se tko gore, policajci ili kriminalci, no to nismo nimalo ublažavali, ljudi i ne primjećuju da je psovka dio našeg svakodnevnog govora“. Za direktora fotografije odabrao je svog kolegu Maria Sablića, kojem je puno dugovao, jer se nakon njegovog eseja o hororu objavljenog početkom devedesetih u prerano ugaslom filmskom časopisu Kinoteka pomnije zainteresirao za taj žanr. Bila mu je to i prva pouka da nema gore cenzure od one u ljudima. U polusatnom filmu trojica murjaka čuvaju u „sigurnoj kući“, mjestu u gradu za koje nitko ne zna, opasnog dilera koji je odlučio „propjevati“ i odati sve svoje veze: radnja se odigrava tijekom noći, a u jednom od flachbackova bila je i provokativno napisana scena čiji su protagonisti prostitutka i murjak kojem ona obavlja fellatio. Milić je kontaktirao nekoliko glumica, ali nijedna od njih nije pristala izgovoriti takve replike, koje su uzgred postojale u scenariju odobrenom na Ministarstvu. Po njegovom sudu, vremena su se promijenila utoliko što je siguran da bi danas takvu glumicu pronašao bez veće muke.

  Pomalo je ironično da je Edo Galić nehotice bio odgovoran i za njegov dugi prvijenac. Galić je, naime, trebao režirati film „Živi i mrtvi“ po Mlakićevom scenariju, ali se razišao s mostarskim producentima, pa je uskočio Milić koji je isprva figurirao kao pomoćnik režije, iako je bilo i naznaka da je taj posao trebao raditi i prije no što je njegov stariji kolega napustio ekipu. Milić je odmah uposlio Pavličića kao dramaturga, a izvornom tekstu privukle su ponajviše tri scene, krajnje netipične za filmove iz regije („Živi i mrtvi“ su u početku trebali biti većina BIH-produkcija): u prvoj su ustaše prikazani kao obični ljudi (to je odmah zaintrigiralo redatelja čija su oba djeda bili ustaše i smaknuti su 1945.), u drugoj se radilo o strijeljanju uhvaćenog partizana („odmah sam znao kako bi to trebalo režirati“), dok u trećoj pripadnici HVO-a napadaju muslimansko uporište. U to su doba u Globusu objavljene fotografije u boji ustaških postrojbi iz razdoblja NDH i redatelj se dogovorio s Mirkom Pivčevićem da u dijelu radnje koji se odigrava 1943. postignu takav kolorit, vrlo blizak sepiji. Odmah je stvoren i koncept. U filmu se prelamaju radnje iz dva razdoblja, iz 1943. i 1993., jedna od druge udaljena pola stoljeća, no u završnici se sve svodi na ratno beznađe: prvi je trebao sličiti vesternu, sav u žutim i smeđim bojama, a drugi hollywoodskom filmu iz vijetnamskog ciklusa, u zelenom tonu. Pavličićev najvažniji doprinos bio je usmjeravanje cjeline prema žanru „priče o duhovima“, što se kasnije pokazalo odlučnim u vrlo dobrom međunarodnom prijemu filma. Roklicer je nakon „Sigurne kuće“, gdje je glumio jednog od murjaka, dobio još važniju ulogu, prgavog satnika po imenu Dane Boro, no provokativniji je bio odabir drugog ustaše, koji izgovara filozofske poruke filma: Milić se odlučio za Ljubomira Jurkovića iz Karlovca, koga je u više navrata htio angažirati u reklamama, ali su naručitelji bili protiv. Usprkos nedostatku glumačkog iskustva, njegova dostojanstvena pojava dala je poseban štih ideološkom kontekstu filma.

  Snimanje je počelo krajem 2004., no kada je ekipa ostala bez novca, počela je potraga za dodatnim sredstvima, u kojoj je važnu ulogu imao vizualno fascinantan dotad snimljeni materijal. Rad je nastavljen u travnju 2006., kada su zahvaljujući pomoći hrvatskog Ministarstva kulture „Živi i mrtvi“ definitivno postali regionalna koprodukcija. Budući da Pivčević nije bio dostupan, zamijenio ga je Dragan Marković, držeći se prvotno dogovorene vizualne fakture.

  Bilo je bojazni da nitko izvan regije neće razumjeti film u kojem se u prvoj priči Hrvati i muslimani bore zajedno protiv partizana, a u drugoj jedni protiv drugih, no ispalo je da to nije toliki problem. Uz niz nagrada na međunarodnim festivalima, „Živi i mrtvi“ pobijedio je i na susjednom slovenskom Grossman festivalu filma i vina, na kojem je glavni gost bio legendarni američki B-filmaš Roger Corman: Milić se dobro pripremio za tu prigodu i donio mu na potpis njegovu tvrdoukoričenu autobiografiju „Kako sam napravio stotinu filmova u Hollywoodu i nikad nisam izgubio ni novčića“ te dobio pohvalu da je u posjedu knjige koju je danas iznimno teško nabaviti. Film je distribuiran na DVD-u u Japanu, Mađarskoj, Češkoj, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i Belgiji, a u Njemačkoj i Francuskoj napravljen je i blu-ray disk. Budući da film nikad nije izdan u Hrvatskoj na DVD-u, treba se odlučiti za neku od stranih opcija: Milić pogotovo preporučuje japansku, koja ima i izvrsnu sinkronizaciju, dok englesku treba izbjegavati, jer je napravljena bez poštivanja potrebnih standarda.

  Što je s njegovim projektom „Vidovgrad“, triptihom koji je svojedobno namjeravao režirati s Pavličićem i Rukavinom, a za koji su svojedobno dobili sredstva Ministarstva kulture? Zasad ništa, jer je dotacija bila mizerna (dva milijuna kuna za ratnu dramu s elementima fantastike, čija bi cijena bila minimalno pet-šest puta veća), međutim, kako svi oni postaju sve važniji sudionici hrvatske kinematografije, možda se tako nešto jednom ipak realizira. Žao mu je i za projekt o tipu koji dobije AIDS i zatim se počinje osvećivati gay populaciji, no kao i u kultnom talijanskom filmu „Dellamorte Dellamore“, sistem nije zainteresiran za privođenje takvih tipova, čak i kad oni ostavljaju namjerne tragove kako bi ih se uhitilo. Milić je isprva dobio sredstva za kratki igrani film, međutim, dok je tragao kako da ga pretvori u dugi, Dalibor Matanić je snimio hvaljeni i međunarodno eksonirani tv film „Volim te“ s vrlo sličnom temom, ali puno politički korektniji. Šteta, Milićeva bi verzija vjerojatno bila žestoka i bezobrazna, a to su osobine koje itekako nedostaju hrvatskoj kinematografiji.