TEKSTOVI NA BLOGU

Saturday, September 21, 2013

VELJA PAVLOVIĆ O SVOM FILMU O TIMOTIJU DŽONU BAJFORDU

Naša javnost, koja sve manje izlazi na sopstvene političke izbore i inertno reaguje kada je reč o važnim problemima svakodnevnog života, munjevito i masovno se odazvala kada je trebalo pronaći retke lekove za neizlečivu bolest Timotija Bajforda.
Da sve bude zanimljivije, Bajford ne radi svoje TV emisije već desetinama godina. Ljudi kao da ga danas više vole gledajući šta im se sada potura kao TV program, kaže Velja Pavlović, scenarista i reditelj filma „Pitam se, pitam se… ko je Timoti Džon Bajford” koji je emitovan na TV Studio B a u dogledno vreme će ga prikazati i RTS.

Timotija Džona Bajforda danas nekoliko generacija „odrasle” dece smatra živim junakom svog srećnog detinjstva, stvaraocem koji je obogatio njihove snove i uticao na njihova životna opredeljenja i stavove, poput Jovana Jovanovića Zmaja, Branka Ćopića ili Duška Radovića.

Radeći pola veka u našoj sredini, svojim delima, ali i izuzetnom ličnošću, Bajford je oplemenio našu kulturu, isto onako kako su to činili neki drugi besmrtni „naši stranci”, da pomenem, samo imena vizantologa Georgija Ostrogorskog, lekara Arčibalda Rajsa ili ratnice i Bajfordove zemljakinje Flore Send.

Ovako o Timotiju Džonu Bajfordu govori Velja Pavlović, scenarista i reditelj filma „Pitam se, pitam se… ko je Timoti Džon Bajford”, koji je rađen u koprodukciji RTS-a i Studija B.

Ideja o snimanju ovog filma potekla je od Lavinije Devenport, supruge Majkla Deveporta, tada ambasadora Ujedinjenog Kraljevstva u Srbiji a sada šefa Delegacije EU u Srbiji, koja film potpisuje kao koscenarista i izvršni producent.

Velja Pavlović kaže da je Lavinija Devenport bila fascinirana pažnjom i ljubavlju naših ljudi prema jednom Englezu, o kome inače ništa nije znala.

– Pod pritiskom javnosti „večiti turista” u Srbiji, Timoti Bajford konačno je dobio srpsko državljanstvo i srpski pasoš, i to iz ruku predsednika Srbije. Potom je, takođe zahvaljujući silovitoj akciji spontano organizovanih poštovalaca, dobio i sredstva za život, odnosno nacionalnu penziju. Ta naša ista javnost, koja sve manje izlazi i na sopstvene političke izbore i inertno reaguje kada je reč o važnim problemima svakodnevnog života, munjevito i masovno se odazvala kada je trebalo pronaći retke lekove za neizlečivu bolest Timotija Bajforda.

Da sve bude zanimljivije, Bajford ne radi svoje TV emisije već desetinama godina. Ljudi kao da ga danas više vole gledajući šta im se sada potura kao TV program – konstatuje Velja Pavlović.

Film ima poetiku, danas gotovo zaboravljenu, a istovremeno i dinamiku bez koje se danas ne može? Jeste li to svesno gradili?

Film je rađen u dosta spontanoj atmosferi i verovao sam da će, što je nama zabavnije dok radimo, i sam film biti zabavniji. Prema početnom planu trebalo je da ga režira rediteljka koja je napustila rad zbog prezauzetosti. Ja sam počeo da povezujem konce kad je snimanje već odmaklo.

Film je zamišljen kao tri TV epizode od četrdesetak minuta. Duga usaglašavanja između tri producenta (RTS, Studio B i Mond 23) ubacila su nas u paniku da to neće nikad biti završeno.

Ovde svi imaju „genijalne” ideje, nepomirljive sujete i svoj „objektivni kritički” stav, a retki su oni koji osećaju i odgovornost da nešto ipak urade. U tim trenucima sve je spasavala neiscrpna energija Lavinije Devenport.

Dakle, bilo je lako raditi sa jednom Engleskinjom?

Ne samo lako, nego i zabavno. Što su stvari izgledale teže, Lavinija je bivala sve duhovitija i sve spremnija na svoje urnebesne šale. Englezi su precizni, ne podnose da se kasni i ono što je dogovoreno nikada ne iznevere, ali isto to očekuju i od vas.

Uz to, danas su ljudi sa Zapada uglavnom vedriji od nas, smeliji i uvek puni optimizma. Nije to ni čudno ako znamo kroz šta smo sve mi prolazili poslednje dve decenije, dok je ostatak sveta istovremeno uživao, kažu, najkomforniji period u istoriji čovečanstva. Lavinija Devenport je veoma zanimljiva ličnost, rođena je u Africi, odrastala na Malti i u Engleskoj, doktorirala englesku književnost, boravila u diplomatskim misijama u Rusiji, Poljskoj i Egiptu, bavila se novinarstvom, piše prozu, pripovetke je objavljivala i u srpskim časopisima, ima troje vrlo uspešne dece, ima i britanski i nemački pasoš i nikada je ne možete zateći bez osmeha ili bez neke dobre šale.

Sudeći po Bajfordovom izgledu, čini se da je film sniman u etapama?

Snimanja su zakazivana u zavisnosti od njegove zdravstvene situacije. Prošle zime je imao vrlo ozbiljnu krizu, dugo je bio i u bolnici. Ponekad su odande stizale krajnje loše vesti i svi su bili zabrinuti. Nedavno mi je sam Bajford rekao da je tih nekoliko meseci u bolnici sve vreme prevodio na engleski jezik roman vrlo poznatog srpskog pisca, dodajući sa smeškom da je tako, upravo kad je bio najviše bolestan, zarađivao i najveći honorar u poslednje vreme.

A ako ste mislili da kažete da Timoti danas izgleda mnogo zdravije i mlađe nego u našem filmu, niste prvi koji to primećuju i govore. Prelepo bi bilo da je frka u koju smo ga mi ubacili (putovanja, snimanja, premijere sa publikom…) bar delimično uticala na njegovu revitalizaciju, što ponekad pominje i njegova supruga Zorica. Ali znam da je, oduvek, on sam zaslužan za sve što mu se događa

Mada Bajford ima znatan opus, čini se da je ovaj film o njemu na neki način i omaž kultnoj dečjoj seriji „Neven”?

„Neven” nam je najviše bio pred očima kad smo radili film. Kroz „Neven” je i rođen taj naš nezaboravni Bajford i njegov jedinstven stil. Jedna od teza koju sam od početka zastupao bila je i da je „Neven” srpski, ili jugoslovenski, „Monti Pajton cirkus”. Srećan sam što smo upravo to i čuli iz usta ljudi koji su na početku radili sa mladim Bajfordom u Bi-Bi-Siju. Tamo ga nisu zaboravili i prošle jeseni primili su sve nas vrlo srdačno. Jedna od glumica, danas legenda, upravo nam je to rekla: „Srbija nam je ukrala Bajforda baš kad je trebalo da počne da radi sa pajtonovcima.”

Pretpostavljam da ste i vi od onih koji su u detinjstvu voleli da gledaju seriju „Neven”?

Ja nisam bio publika kojoj je „Neven” bio prvenstveno namenjen, jer sam već počeo da studiram kad je prikazivan. Ipak, gledao sam ga sa oduševljenjem, očaran revolucionarnim preokretom na domaćem TV ekranu, kreacijom i maštom i dobrom atmosferom čitavog tima koji ga je radio. Za moju generaciju svaki humor i urnebes, pa čak i jednostavna opuštenost u javnosti, bili su ujedno i protest protiv komunističke ukočenosti, namrgođenosti i, naravno, gluposti. „Neven” su tada svi gledali, bez obzira na godine

Kada ste prvi put upoznali Bajforda?

Tek pre nekoliko godina kada je bio gost emisije „Nivo 23”. Izgledalo mi je kao da ga oduvek znam. Shvatio sam da delimo neka zajednička interesovanja i hobije, kao što su ljubav prema tehnici, fotografiji ili muzici, na primer. Pošto je Timoti govorio da mu je Hendl omiljeni kompozitor, potrudio sam se da pronađem Hendlovu prikladnu muziku, pa je u filmu, osim na jednom ili dva mesta gde je upotrebljen Betoven, svuda samo Hendl.

Vrlo mi godi kad neko kaže da je u filmu muzika odlično uklopljena. Muzika je toliko važna u mom životu da je dovoljno da neko kaže da voli Hendla pa da ga smatram prijateljem ili bar srodnom dušom.

Postoji li još neka ličnost o kojoj biste voleli da snimite sličan film?

Vrlo mnogo ličnosti. Sve televizije sveta snimaju neprekidno dokumentarce o svakoj poznatijoj ličnosti svoje javne scene. Ovde se snima film ili o Karađorđu ili o Nikoli Tesli, a i to kad legne neki veliki jubilej. Ali niko da snimi film o Koji iz „Discipline kičme”, o Slobi Konjoviću, o Svetislavu Basari, Radi Lazić ili o Jaši Grobarovu (osim mene, naravno)… Želeo bih da snimim film i o Studiju B, ali ni za to nikako da se dogovorimo.

Više ovde:  http://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=268&yyyy=2013&mm=09&dd=21&nav_id=756251

No comments:

Post a Comment