TEKSTOVI NA BLOGU

Wednesday, June 5, 2013

NOVI KADROVI i SLUČAJ REVIZORSKOG NALAZA O SRPSKOJ KINEMATOGRAFIJI: SRBIJICO, IZGORE TI KESA!




                                     Srbijico, izgore ti kesa!!!

Vest vest prestiže – za sutra u Kinoteci je zakazana nenadana posveta poznatom evrovizijskom folkloru u vidu otvaranja koverata sa imenima slavodobitnika poslednjeg konkursa, Filmski centar Srbije je  pre desetak dana dobio novog v.d. direktora, nešto malo pre toga Dejan Karaklajić, friški predsednik UO FSC, najavljuje da će novca za srpske filmove ipak biti,  a nedavno su  filmadžije naletele na novu minu na svom putu pravedničke i grlene borbe za opstanak i dostojanstvo svoje branše. U javnost je dospeo izveštaj revizora koji su istraživali trošenje unutar prokazanog Ministarstva kulture i informisanja. A tamo – intrigantni nalazi za čije je iščitavanje potrebno i podosta vremena i istinski jak želudac



Sva sreća po većinu u tom izveštaju pominjanih pa su ovdašnji (nikad zbilja slobodni, a vazda dobrovoljno dirigovani) mediji u ovom konkretnom slučaju svu pažnju odvukli na pomen nekoliko hiljada evra računima nepokrivenih troškova koji su stavljeni na dušu Emira Kusturice u svojstvu upravnika preduzeća Mokra gora. Kako dobar deo ovdašnje medijsko-cehovsko-internet javnosti već godinama neguje jak odijum prema Kusturici, ukazala se nova prilika za rafalnu paljbu ostrašćene mržnje u kojoj se, naravno, neizostavno pominjalo i ime Nemanja i navodno konvertitstvo ovog reditelja. Kusturica se povukao sa funkcije u pitanju, a najavio je i da opoziva molbu upućenu resornom ministarstvu za fininasijsku pomoć za izradu novog filma (onog sa Monikom Beluči). 

U medijskom smislu stvar je tu zamrla, a mnogi su odahnuli i zahvalili Svevišnjem i/ili malenom rasponu pažnje javnosti, jer je pomenuti izveštaj prava mala riznica nepodopština i opšte grabeži nad onim što se kao opšte/društveno zapravo najčešće smatra ničijim dobrom. Narečeni revizorski raport krcat je dokazima dobrano metastazirane aljkave nonšalancije u vođenju dokumentacije i stvaranja barem privida utemeljenosti navedenih odluka u ionako provizornim i tek arbitrano primenjevanim zakonima države, koja je i u ovoj epizodi nanovo dokazala da gotovo i ne drži do sebe.


Ovo  je planirano da bude tekst o filmadžijama i da se što je moguće manje bavi moralom, koji je ionako krajnje varljivi koncept i ponajčešće tek sanak pusti ničih izazvanih optimista;  uz to ima u izveštaju i većih iznosa i sumanutijih odlika, ali ovde  se naprosto ne može prevideti, recimo,  i podatak  koji je možda i nailustrativniji za tezu ovog teksta a koji otkriva da je novčana pomoć (od 350000 dinara), ma koliko adminstrativno utemeljena, iz nekog razloga odobrena Goranu Šušljiku za master studije režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Skoplju, što jeste čudan potez, imajući u vidu da je reč o usavršavanju sa krajnje ličnim dobitkom, a sve to u kontekstu činjenice da i ono polazno i obavezno obrazovanje ovde sve više postaje privilegija onih koji to i dalje mogu sebi da priušte. U tom smislu u oči pada i slučaj slike Bajadera, poklona Srbije zgradi Ujedinjenih nacija u Ženevi, likovnog postignuća koje je domaćinski izdašno obasuto državnoj pomoći po sijaset osnova.

Međa se, čisto prostora i poente radi, negde mora postaviti, te će se ovaj tekst osvrnuti tek na pojedine zanimljive navode koji se tiču odobrenih novčanih iznosa za pomoć filmovima, odnosno filmašima, a sve to jer je film najpopulističkija od svih umetnosti, a ovde je na prvom mestu reč o zavlačenju ruke u sve praznije džepove istiog tog (mahom nesrećnog) populusa.


Međa se, čisto prostora i poente radi, negde mora postaviti, te će se ovaj tekst osvrnuti tek na pojedine zanimljive navode koji se tiču odobrenih novčanih iznosa za pomoć filmovima, odnosno filmašima, a sve to jer je film najpopulističkija od svih umetnosti, a ovde je na prvom mestu reč o zavlačenju ruke u sve praznije džepove istiog tog (mahom nesrećnog) populusa.

Na primer, i mimo moralnih implikacija, šta reći o podatku sa 86. stranice izveštaja koji nam otkriva da je aminovano 10 miliona dinara za troškove postprodukcije filma Film mog života; nevolja je što je u ovom kokretnom slučaju postprodukcija filma nemoguća jer nema ničega što bi tu bilo predmet postprodukcionih napora i troškova, a pomenuti film Slobodana Ivetića već godinama postoji tek u par stidljivih i sasvim zaboravljenih novinskih natpisa. Donekle je slična i priča o rezonu iza pomoći  (u iznosu od pet miliona dinara, a odobrenoj mimo konkursa) ostvarenju Bobana Skerlića  Zmajovini pangalozi čije je snimanje brže okončano nego što je otpočelo. Zdravorazumski gledano, zaslužne veterane svako treba potpomoći, ali čemu onda uopšte čitava halabuka i drama oko konkursa, koji u poznatoj postavci stvari gubi bilo kakav smisao osim što predstavlja stalnu jabuku razdora između stalnih pretedenata i gotovo stalnih slavodobitnika, ako mimo zvaničnog nadmetanja obilato, ako ne i u iznosu većeg dela budžeta, bivaju  potpomognuta ostvarenja doajena Gorana Markovića i Gorana Paskaljevića za Falsfikitora, odnosno Kada svane dan. Uz to, valja se zapitati šta se desilo sa ostvarenjima Razveden, Bolji si od mene nego ja i Pijavice za koje je država odrešila kesu, a koja se više ne pominju ni u medijima, dok smo svi svedoci sa kojom lakoćom ovdašnji sineasti u svim raspoloživim im izvorima predstavljaju svoje projekte kao gotove stvari, a kad se zapravo radi tek o lepim željama i idejama u zametku, naravno, uz svesrdnu pomoć novinara koji rado, iz ovih ili onih pobuda, izlaze u susret ovoj javno blagosiljanoj mitomaniji. Ovo može da posluži kao zgodan povod da se i u širem opsegu postavi pitanje sudbine budžetirane, a nepostojeće kulturne produkcije, počev od mnogih fantomskih filmova na čije je upitno postojanje nedavno u svom sumanutom nastupu ukazao i nesrećni gospodin Ajdačić, mada je taj deo priče ostao u zasenku trabunjanja o nepatriotskim sagrešenjima novije srpske kinematografije.

U prvom talasu negodovanja zbog ukidanja državne pomoći filmadžije su u svoju korist isticale uspehe pojedinih ovdašnjih filmova u svetu (ponajviše Klipa i Krugova), očigledno namerno prenebregavajući očiglednu istinu koja i manje upućenima rečito govori da su i ova i ostala valjana i/ili uspešna ostvarenja nastala ne zahvaljujući esnafu i revnosti i opštoj svrsishodnosti cehovnih udruženja koja se ovom  prilikom busaju u grudi, nego isključoivo uprkosnjima. Slučaj izveštaja revizora u kulturi dodatno je ogolio amoralnu poziciju većine učesnika (tačnije, krupnih igrača) u filmskom životu Srbije, u sredini gde se samopoštovanje najjasnije očitava blizinom sve praznijem državnom kazanu…


Osim toga, svo to svakodnevno citiranje Čerčilovih mudrih reči, svo to vajkanje nad kulturom koja pred našim očima umire zapravo svodi se na amoralno slepilo, slepilo kojim su ovdašnje filmadžije ispratile, recimo, deindustrijalizaciju i rastuće siromaštvo i nezaposlenost u Srbiji kao odrednice stavrnosti kojom bi i(i) oni trebalo da se bave.. Sudeći po onome što se da naučiti iz ovog revizorskog izveštaja, dobar deo ovdašnjih umetnika je, pak,  svoju percepciju stvarnosti (koja teško da stvarnija i upadljiva ikako i može biti) sveo na pet reči one mačvanske izreke koja nam veli da od džabaluka nema boljeg vitamina.


                                                                                            Zoran Janković
 

No comments:

Post a Comment