Srbijico, izgore ti kesa!!!
Sva sreća po
većinu u tom izveštaju pominjanih pa su ovdašnji (nikad zbilja slobodni, a
vazda dobrovoljno dirigovani) mediji u ovom konkretnom slučaju svu pažnju
odvukli na pomen nekoliko hiljada evra računima nepokrivenih troškova koji su
stavljeni na dušu Emira Kusturice u svojstvu upravnika preduzeća Mokra gora. Kako dobar deo ovdašnje
medijsko-cehovsko-internet javnosti već godinama neguje jak odijum prema
Kusturici, ukazala se nova prilika za rafalnu paljbu ostrašćene mržnje u kojoj
se, naravno, neizostavno pominjalo i ime Nemanja i navodno konvertitstvo ovog
reditelja. Kusturica se povukao sa funkcije u pitanju, a najavio je i da
opoziva molbu upućenu resornom ministarstvu za fininasijsku pomoć za izradu
novog filma (onog sa Monikom Beluči).
U medijskom
smislu stvar je tu zamrla, a mnogi su odahnuli i zahvalili Svevišnjem i/ili
malenom rasponu pažnje javnosti, jer je pomenuti izveštaj prava mala riznica
nepodopština i opšte grabeži nad onim što se kao opšte/društveno zapravo
najčešće smatra ničijim dobrom. Narečeni revizorski raport krcat je dokazima
dobrano metastazirane aljkave nonšalancije u vođenju dokumentacije i stvaranja
barem privida utemeljenosti navedenih odluka u ionako provizornim i tek
arbitrano primenjevanim zakonima države, koja je i u ovoj epizodi nanovo
dokazala da gotovo i ne drži do sebe.
Ovo je planirano da bude tekst o filmadžijama i
da se što je moguće manje bavi moralom, koji je ionako krajnje varljivi koncept
i ponajčešće tek sanak pusti ničih izazvanih optimista; uz to ima u izveštaju i većih iznosa i
sumanutijih odlika, ali ovde se naprosto
ne može prevideti, recimo, i podatak koji je možda i nailustrativniji za tezu ovog
teksta a koji otkriva da je novčana pomoć (od 350000 dinara), ma koliko
adminstrativno utemeljena, iz nekog razloga odobrena Goranu Šušljiku za master
studije režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Skoplju, što jeste čudan
potez, imajući u vidu da je reč o usavršavanju sa krajnje ličnim dobitkom, a
sve to u kontekstu činjenice da i ono polazno i obavezno obrazovanje ovde sve
više postaje privilegija onih koji to i dalje mogu sebi da priušte. U tom
smislu u oči pada i slučaj slike Bajadera,
poklona Srbije zgradi Ujedinjenih nacija u Ženevi, likovnog
postignuća koje je domaćinski izdašno obasuto državnoj pomoći po sijaset
osnova.
Međa se, čisto
prostora i poente radi, negde mora postaviti, te će se ovaj tekst osvrnuti tek
na pojedine zanimljive navode koji se tiču odobrenih novčanih iznosa za pomoć
filmovima, odnosno filmašima, a sve to jer je film najpopulističkija od svih
umetnosti, a ovde je na prvom mestu reč o zavlačenju ruke u sve praznije
džepove istiog tog (mahom nesrećnog) populusa.
Na primer, i
mimo moralnih implikacija, šta reći o podatku sa 86. stranice izveštaja koji
nam otkriva da je aminovano 10 miliona dinara za troškove postprodukcije filma Film mog života; nevolja je što je u
ovom kokretnom slučaju postprodukcija filma nemoguća jer nema ničega što bi tu
bilo predmet postprodukcionih napora i troškova, a pomenuti film Slobodana
Ivetića već godinama postoji tek u par stidljivih i sasvim zaboravljenih
novinskih natpisa. Donekle je slična i priča o rezonu iza pomoći (u iznosu od pet miliona dinara, a odobrenoj
mimo konkursa) ostvarenju Bobana Skerlića Zmajovini
pangalozi čije je snimanje brže okončano nego što je otpočelo. Zdravorazumski
gledano, zaslužne veterane svako treba potpomoći, ali čemu onda uopšte čitava
halabuka i drama oko konkursa, koji u poznatoj postavci stvari gubi bilo kakav
smisao osim što predstavlja stalnu jabuku razdora između stalnih pretedenata i
gotovo stalnih slavodobitnika, ako mimo zvaničnog nadmetanja obilato, ako ne i
u iznosu većeg dela budžeta, bivaju potpomognuta ostvarenja doajena Gorana
Markovića i Gorana Paskaljevića za Falsfikitora,
odnosno Kada svane dan. Uz to, valja
se zapitati šta se desilo sa ostvarenjima Razveden,
Bolji si od mene nego ja i Pijavice za koje je država odrešila kesu,
a koja se više ne pominju ni u medijima, dok smo svi svedoci sa kojom lakoćom
ovdašnji sineasti u svim raspoloživim im izvorima predstavljaju svoje projekte
kao gotove stvari, a kad se zapravo radi tek o lepim željama i idejama u
zametku, naravno, uz svesrdnu pomoć novinara koji rado, iz ovih ili onih
pobuda, izlaze u susret ovoj javno blagosiljanoj mitomaniji. Ovo može da posluži
kao zgodan povod da se i u širem opsegu postavi pitanje sudbine budžetirane, a
nepostojeće kulturne produkcije, počev od mnogih fantomskih filmova na čije je
upitno postojanje nedavno u svom sumanutom nastupu ukazao i nesrećni gospodin
Ajdačić, mada je taj deo priče ostao u zasenku trabunjanja o nepatriotskim
sagrešenjima novije srpske kinematografije.
U prvom talasu
negodovanja zbog ukidanja državne pomoći filmadžije su u svoju korist isticale
uspehe pojedinih ovdašnjih filmova u svetu (ponajviše Klipa i Krugova),
očigledno namerno prenebregavajući očiglednu istinu koja i manje upućenima
rečito govori da su i ova i ostala valjana i/ili uspešna ostvarenja nastala ne
zahvaljujući esnafu i revnosti i opštoj svrsishodnosti cehovnih udruženja koja
se ovom prilikom busaju u grudi, nego
isključoivo uprkosnjima. Slučaj izveštaja revizora u kulturi dodatno je ogolio
amoralnu poziciju većine učesnika (tačnije, krupnih igrača) u filmskom životu
Srbije, u sredini gde se samopoštovanje najjasnije očitava blizinom sve
praznijem državnom kazanu…
Osim toga, svo
to svakodnevno citiranje Čerčilovih mudrih reči, svo to vajkanje nad kulturom
koja pred našim očima umire zapravo svodi se na amoralno slepilo, slepilo kojim
su ovdašnje filmadžije ispratile, recimo, deindustrijalizaciju i rastuće
siromaštvo i nezaposlenost u Srbiji kao odrednice stavrnosti kojom bi i(i) oni
trebalo da se bave.. Sudeći po onome što se da naučiti iz ovog revizorskog
izveštaja, dobar deo ovdašnjih umetnika je, pak, svoju percepciju stvarnosti (koja teško da
stvarnija i upadljiva ikako i može biti) sveo na pet reči one mačvanske izreke
koja nam veli da od džabaluka nema boljeg vitamina.
Zoran Janković
No comments:
Post a Comment