Činjenica koja svakako daje i dodatnu zanimljivost vezanu za priču o ovogodišnjem laureatu jeste to što je Vera Čukić započela filmsku karijeru upravo sa Pavlom Vuisićem, kada je kao 15-godišnjakinja 1958. debitovala u filmu "Kroz granje nebo" Stoleta Jankovića. Onda su došle uloge mlade prestupnice u ostvarenju "Ko puca otvoriće mu se" Marka Babca, pa izazovne maćehe u "Imam dvije mame i dva tate" Krešimira Golika, kafanske pevačice Bele Seke u filmu "I Bog stvori kafansku pevačicu" Jovana Živanovića, Anđe u antologijskom serijalu "Porobdžije"...
Vera Čukić ostala je nezaboravna i kao Ana Vagner u "Nožu", Cveta u "Makedonskoj krvavoj svadbi", Elejn Harper u "Arseniku i starim čipkama", podstanarka Katićka u "Samcima", Dora Kurtela u "Našim priredbama", Buba u "Žutoj", Rajka u "Đavoljim merdevinama", udovica Fema u "Spiritistima", Barbarela u "Tigru", mama u "Srećnoj porodici", Ljubica u "Savamali", Sofija u "Koži", Olga u "Jaguarovom skoku", Čombetova majka u "Sivom domu", Nađa u "Romanu o Londonu", gospođa Lidija u "Ortacima", udovica Sarka u "Ožalošćenoj porodici", Veroslava u "Metli bez drške", Kiflina majka u "Zaboravljenima", Ana Nikolić u "Dnevniku uvreda 1993.", Milka Grgurova u "Teatru u Srba", Maca Jakšić u "Gore - dole", Ninina majka u "Ranjenoj zemlji"... Poslednjih godina dobila je simpatije kao Milijana u "Seljacima" i Bisenija u serijalu "Moj rođak sa sela".
Danas, nakon 55 godina, ako bi se napravio najprecizniji spisak njenih ostvarenja, na njemu bi bilo oko 30 filmskih i 14 TV uloga, i još oko 54 lika u TV dramama i sličnim formama. Na ovaj "saldo" dolazi i repertoar u Narodnom pozorištu, u kome je kao prvakinja provela više od 30 godina, i brojne uloge koje je imala u Ateljeu 212, u njegovo najavangardnije vreme.. Najveće priznanje za to, kako kaže, jeste divan osećaj što su ljudi primetili taj rad, i uzvratili tako što su pokazali da ga cene.
* Kako se osećate kad "sabirate" ono što ste uradili - smatrate li da je bilo svega dovoljno - uloga, aplauza, priznanja... ili se možda moglo još nešto dodati ovom "zbiru"?
- Sada sam slobodan umetnik i primam penziju, ali nisam "u penziji". Kada se pojavi lik koji me zaintrigira, krenem da ga radim sa istim zanosom kao i svaku ulogu do sada. Koliko je ljudi na svetu, toliko je duša i sudbina koje umetnik može da tumači, i taj izazov je nepresušan.
* Šta je film za vas bio nekada, koliko je ostalo od iluzija koje ste imali i prema profesiji, i prema sebi?
- Film ima veliku mogućnost i pomoć tehnike u odnosu na neke druge umetnosti, a tu je i krupni plan koji je, po meni, najznačajnije što film daje. Tu je i mogućnost ispravke, i pomoć montaže, a naravno, i ogroman auditorijum. I danas, kao i nekada, snimanju prilazim kao da je prvi put - gorim dok radim i radujem se. Ako bi te iluzije nestale, ne bih mogla da igram. Sumnja u smisao onog što radim izbrisala bi svaku čaroliju, potkopala bi i odnela svaki temelj saznanja, i ja više ne bih bila glumica. Znam da je film zbog neposećenosti filmskih dvorana sada u krizi, možda će tako i nestati ali, kao slika života koju umetnik stvara ili dokumentarista iznosi sigurno će opstati. Sa petnaest godina sam prvi put zaigrala na filmu a to je više od pola veka. Od tada se i tehnika mnogo usavršila, sve je lakše i jednostavnije, a snimljeni materijal može odmah da se vidi. Sve je, dakle, bolje i lakše, ali suština je ista: stani u kadar, i pokaži dušu.
Više ovde: http://novosti.rs/vesti/kultura.71.html:450660-Vera-Cukic-Stanes-u-kadar-i-pokazes-dusu
No comments:
Post a Comment