TEKSTOVI NA BLOGU

Friday, August 9, 2013

BOGDAN DIKLIĆ O PULSKOM FESTIVALU, SVOJOJ NOVOJ ULOZI, STANJU U GLUMAČKOJ BRANŠI I SRPSKOJ KULTURI

U ekskluzivnom intervjuu Novom magazinu dobitnik ovogodišnje Pulske arene za najbolju mušku ulogu govori o jubilarnom festivalu u Puli, svom pobedničkom filmu “Odbrana i zaštita”, rodnom Bjelovaru, stanju u kulturi, kako intervjui mogu postati način da se pomognu ugroženi umetnici i objašnjava kako bi medijska apstinencija političara građanima vratila nadu.

Bogdan Diklić je jedan od najpoznatijih glumaca na ovim prostorima. Preko 80 filmskih uloga i ovogodišnja zlatna Arena u Puli bili su povod za razgovor koji je brzo prevazišao granice filma i umetnosti i prešao u druge životne sfere.

Kako ste se osećali na jubilarnom Pulskom festivalu? Izgledalo je kao da su glumci sa prostora Srbije dobili posebno jak aplauz i pažnju?

Svi ljudi koji su stvarali tu SFRJ kinematografiju i Pulski festival podjednako su pozdravljeni. Ne možemo reći da smo se u tom trenutku delili na srpske, slovenačke, hrvatske glumce. Dosta je kultnih filmova sa ovih prostora i možda su ljudi pozdravljali ovaj ili onaj film ili ovog ili onog reditelja i u tom smislu nije samo pozdravljen srpski film one Jugoslavije, već i ove srpske produkcije. „Krugovi“ Srdana Golubovića dobili su nagradu.

Kako ste se vi osećali na jubilarnom 60. filmskom festivalu u Puli?

Ja sam imao čast da prisustvujem festivalu od 1976. do trenutka kada je prestao da bude jugoslovenski, a postao hrvatski. Nisam dolazio jer nisam imao filmove. Od pre izvesnog vremena imam filmove, a s tim i razloge da se popnem na binu i da budem na festivalu. Pulski festival i ja počeli smo zajedno da postojimo 1953. Rođen sam 1. avgusta i mnogo rođendana dočekao sam na ovom festivalu kada je bio u drugom terminu. Dešavalo mi se da mi je rođendan bio u trenutku kada se klanjam publici na pozornici posle projekcije i to je, igrom slučaja, bio jubilej. Nisam siguran – mislim da je bila 30-godišnjica.

 Ove godine imam i manje prijatan utisak, kao i hrvatska kulturna javnost i filmski pregaoci. Manje prijatan utoliko što je postojao samo jedan mogući trenutak da se svi ljudi koji su učestvovali u ovih 60 festivala zateknu u pulskoj Areni – na svečanom otvaranju. I svi ti ljudi, ne znam iz kojih razloga, nisu izašli na pozornicu da im publika aplaudira ili da se poklone ispred tog najvećeg i najlepšeg filmskog platna koje sam video. Publika bi usput videla Milenu Dravić, Ljubišu Samardžića, Šijana, Karanovića, Božidarku Frajt i zdušno aplaudirala, ali to nije cela Arena, kompletan gledalački auditorijum. Organizator je imao obavezu da nas sve popne na pozornicu, obavezu ne forme, već suštine radi. Sa svojih mesta gledali smo otvaranje, divno je govorio predsednik Ivo Josipović, ceremonija je bila spektakularna, bio je vatromet, ali sve to mogli smo da gledamo i iz svojih hotelskih soba, a još jeftinije bi bilo da smo gledali na kablovskoj televiziji u Beogradu, a ne da potežemo toliki put i da toliko koštamo organizatora.

Zašto se to desilo?

Navodno zbog programske šeme u kojoj nije bilo mesta, ali bih ja to nazvao javašlukom. Ne mislim da je direkcija festivala odgovorna za taj propust. Možda to nije bilo ni predviđeno protokolom ili rasporedom. Nisam se ja ni u šta razočarao, nisam gnevan nego mi je malo čudno i malo sam tužan. Šteta je zbog publike. Nama je mesto gore, na pozornici, a publici dole. Bila je zamisao da budemo kadrirani u direktnom prenosu tako da, kada na platnu ide neki film u kojem igra glumac, on bude kadriran u publici dok prati sebe na platnu. Šezdeset godina Pule više se neće ponoviti, a malo je sve bilo zbrda-zdola. Ne bi bilo dobro da se to ponovi na nekom drugom jubileju.

Film „Odbrana i zaštita“ Bobe Jelčića dobio je 7 pulskih Arena, uključujući i vašu, za najbolju mušku ulogu. O čemu je reč u filmu i kako je postigao tako veliki uspeh?

Interesantno je to što je dobar deo publike jakim aplauzom pozdravio film nakon projekcije, a drugi deo publike nije jer je, iz nekog revolta, odbio da se identifikuje sa filmom. Reakcije su bile podeljene. Zašto je to tako nisam siguran. Film je o Hrvatu koji živi u Zapadnom delu podeljenog grada Mostara i treba da ode u Istočni deo grada na sahranu – dženazu – svom prijatelju, a svi znamo kakve su i dalje okolnosti u tom gradu. Film je realističan, nije stilizovan, pomeren, već je toliko životan i ocrtava ljubav, a u isto vreme grč i tenziju. Kao što je rekao reditelj Bobo Jelčić na Berlinskom filmskom festivalu, „Odbrana i zaštita“ je film o miru, a ne o ratu i, naizgled, on je ni o čemu, a o svemu. Duboko je čovečan i zasniva se na sukobu glavnog junaka sa ekvilibristikama njegove savesti i nekog oportunizma u formi koristoljublja.

Glavni junak misli da čini sve najbolje za svoju porodicu i samog sebe, a radi potpuno suprotno: razara sebe, svoju porodicu, nema odnos sa sinom, vidi se da voli svoju ženu, ali se ta ljubav manifestuje kroz svađe i ćutanje. Film na jedan poetski način govori o ordinarnim stvarima, u filmu nema muzike i sniman je iz ruke, što stvara klaustrofobičnu atmosferu. On pleni dokumentarnošću i imate utisak da ste sve vreme prisutni, a to je, uz humor, nešto što pleni, a pun je i antimonija i paradoksa koji deluju veoma životno i nekonstruisano: postaje i komičan i tragičan, i ležeran i potresan. Ovo je vrsta filma koja bi mogla da digne publiku iz žabokrečine i drago mi je što turska, iranska i rumunska kinematografija idu u pravcu povratka istini filmskog izraza, snage i mogućnosti, što znači povratak snazi umetnosti. Umetnost nije privilegija autora; ona mora da korespondira s publikom.

Više ovde: http://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=268&yyyy=2013&mm=08&dd=09&nav_id=741074

No comments:

Post a Comment